|
Post by sarky on Oct 10, 2015 8:01:07 GMT 1
Izgubljena, kako si? Meni fali moj japek jako, svaki dan kad dođem doma s posla gledam u vrata njegove sobe i samo praznina. Uvijek mi je bilo prvo kad bi došla doma, ušla bi k njemu u sobu da ga pitam kako je i da malo pričamo Sad toga više nema Umjesto toga idem mu svaki dan na grob.
|
|
|
Post by izgubljena on Oct 10, 2015 9:33:36 GMT 1
Tesko mi je danas jako. Vikendi su uvijek tezi. Cesto placem i nastojim izbaciti bol iz sebe. Plakala sam na poslu nekidan i na ulici. Ne suszdravam se uopce... Toliko je toga sto me svaki dan podsjeti na njega i vrati na pocetak. Pogled na ljekarnu, dijetalnu hranu u supermarketu, njegovu odjecu koja ceka pranje...
Ono sto mi doista pomaze u najtezim trenucima, a sto bih zeljela preporuciti svima koji se tek suocavaju s teskom dijagnozom jest - stvarajte uspomene na svoje najmilije. Snimajte fotografije, filmove, audio fajlove. Ja sam snimala Tatu i sad kada me uhvati jad i cemer, gledam njegove snimke, slusam kako mi je cestitao rodjendan, kakve je komicne dosjetke bacao... Tada mi bude lakse jer lijepe uspomene prevladaju bol bar na koju minutu. Eto, ako imate mogucnosti, nacinite i vi svoje snimke. Kako bi moj Tatek rekao, uspomene su zlatnici za buduce dane.
Hvala vam svima jos jednom na paznji i podrsci. I zelim vam svako dobro s vasim borbama. <3
|
|
|
Post by izgubljena on Oct 10, 2015 9:42:23 GMT 1
Sarky, draga, hvala ti puno, puno sto pitas. <3 Isto sam kao i ti. Cekam ga i tugujem. Nastojim odzalovati. Fali mi do boli moj Tatek jedini. Vracam se svaki dan u prazan stan i zamisljam kako bi me Tata docekao... Predbacujem si da sam mogla neke stvari uciniti bolje ili vise, ali kad se sjetim da mi je na samrti zahvalio na svemu, znam da sam napravila sve. Znam da je za njega bolje da se nije dulje mucio, ali sto je za mene bolje, ne znam. Lakse mi ne kad citam vase price i rijeci podrske. Iako sam si stvarno, kako mi i nadimak kaze - izgubljena. Ostavila sam post na Potpori za tugujuce s nekim savjetima, pa mozda nekome pomognu.
Moj je Tatek sahranjem u drugom gradu. Nazalost, necu moci cesto k njemu, ali kad pogledam prognozu vremena, bacim oko na taj grad, da znam kako mu je. Iako se nadam da je zapravo uz mene i da pazi na mene. Joj, draga moja, strasno je ovo sve. Dokle ce to trajati, kada cemo opet biti dobro?
|
|
|
Post by tatica on Oct 11, 2015 9:01:37 GMT 1
Draga izgubljena, sve ti to zavisi od osobe do osobe... evo ja izgubila svoga voljenog tatu prije skoro 22 mjeseca, i još uvijek ne mogu doći k sebi... prečesto odlazim na njegovo posljednje počivalište, pričam sa njim, njegove slike su svuda mi po stanu, vire iz svakog ugla, podsjećajući me što sam izgubila prerano i neočekivano, bez obzira na bolest koju je imao... svi se mi potajno nadamo da će nam živjeti i doživjeti starost, da će u međuvremenu otkriti neki revolucionarni lijek protiv svih oblika i vrsta rakova, i baš će nam naši voljeni i oboljeli se potom izliječiti, ali tako očito ne funkcionira zdravstvo... iako bi čovjek trebao biti na prvom mjestu,i njegov život najvažniji i nadređeni pred materijalnim dobitima i dobrima, i sve bi se trebalo učiniti da se ljudi danas mogu normalno izliječiti kao od gripe... Ali, na žalost ne ide to tako u svijetu.
Najgore je što kada i naši oboljeli odu...od tih opakih bolesti, nisu samo umrli oni.... umiremo i mi, njihova obitelj, koja više ne može nikada biti kao nekada, dok su naši voljeni bili živi i uz nas, pa makar i bolesni. Ja bih sve dala da moj tata i spava 22 h na dan, kako je bilo zadnjih dana pred odlazak, kad je jetra i bubrezi otkazali posve... samo da ga osjećam kako teže diše i vidim i osjetim njegovu mimiku, pokret, otvaranje očiju i poglede kojima nam je sve govorio.. da znam da je živ. Sve bi bilo drugačije.... a, ovako, ni mi više nismo isti, jedna bitna karika u nizu je pokidana, i više se bez nje ne može sastaviti taj lanas sreće i spokoja naše obitelji, i uvijek će to ostati pokrpano, sa osjećajem sjete, tuge i boli, što je moralo biti tako...
Zavisi opet i od osobe do osobe, kako se može prilagoditi i sve to prihvatiti racionalno i realno, i sa emocijama se znati nositi puno lakše.
Nadam se da ćeš i ti Izgubljena, jednom moći biti Pronađena, i da ćeš uspjeti u tome... želim ti svu sreću da ti se to desi što prije, nakon što odboluješ svoj gubitak tate... Ja naprotiv, još u tome nisam uspjela i tata mi jako nedostaje, i sjećam ga se kao da se jučer sve to desilo u bolnici, i to me boli, što ga više nema zauvijek, osim u mome srcu i mome sjećanju i snovima, gdje živi noću, i tada želim da taj san potraje bez prestanka,u kojem smo svi zajedno kao sretna obitelj....
Otišla sam off.... ovo je za post na Potpori za tugujuće.... oprostite, ali eto, i sa vašim pričama, svoju stalno oživljavam uzaludno.
Drži se izgubljena... i svi koji tugujete na najmilijima, kojih više nema, i koje je oduzeo svima, zajednički neprijatelj - Rak.
|
|
|
Post by moii on Oct 11, 2015 12:32:28 GMT 1
Tatica, i ja isto kao i ti sad nakon 13 mjeseci svaki tjedan 1-2 idem na grob i tako cijelo vrijeme. Idem i bolesna i svakakva. Pricam s njim, palim svijece... Isto mi je citav stan pun slika
Valjda se tako nosimo s time.. Tesko je cure:(
|
|
|
Post by izgubljena on Oct 14, 2015 8:38:08 GMT 1
Hvala vam, cure moje drage svima na podršci, savjetima, iskustvima... teško je to jako. Ima boljih i lošijih dana.
Jučer je mami bila obljetnica smrti, pa mi je nekako bilo još teže. Ali nastojim se zaokupiti obavezama. Ne znam. Tupa sam još uvijek, pa plačem, pa se smijem, pa nastojim biti hrabra. Ponekad ide, ponekad ne ide. Takav je život. Najgore mi je u biti kada mi ljudi koji nisu prošli ništa slično, premda u dobroj namjeri, sipaju neke fraze tipa: "Bit će dobro", "Ajde, glavu gore, što se može.", "Nije se dugo mučio" itd. To me zbilja izludi.
Inače sam skoro sve Tatine stvari već riješila i pospremila. Osim cipela koje i dalje stoje pred mojih i mobitela koji je već nekoliko puta bio pred ispražnjenjem, ali se ne mogu oduprijeti tome da ga ne napunim... Upisano je u vrijeme njegovog posljednjeg poziva meni, sat prije nego što je umro... To su ti posljednji ostaci našeg zajedničkog života kojih se još uvijek ne mogu riješiti.
P. S. Hvala adminima što ste premjestili postove ovamo :-)
|
|
|
Post by moii on Oct 14, 2015 22:27:50 GMT 1
Draga, ja sam tatin mob uzela prebacila na bonove Ne koristim ga ali obnavljam bon da kartica ne istrkne
Jednostavno ne zelim Taj broj i mob cu uvijek imati bas onako kako ga je tata imao Nista ne mijenjam i ne diram
Ostavila sam si jedno njegovo odijelo kravate tenesice
Ne zanima me. Meni je lakse I ti radi ono sto zelis i sto ti pase Ne gledajdruge
|
|
|
Post by sarky on Oct 19, 2015 8:14:39 GMT 1
Mi nismo ništa još maknuli, tatine stvari stoje u ormaru kao i do sad, kao da je još s nama Ovo proljeće smo mu seka i ja kupile za rođendan novu trenirku, tak je bil sretan, sad si ju je mama uzela i mama će ju nosit. Ne mislimo to nikome davati. I nove tenisice koje mu je brat kupio isto. Mobitel isto punimo kad se isprazni, ali moj tata je imao samo službeni mobitel koji ćemo morati vratiti tatinom bivšem gazdi kad pošalje po stvari, budući da je iz Osijeka. Ja sam si spremila tatinu staru osobnu i braniteljsku karticu u novčanik, slike njegove u novčaniku imam već odavno. Ja idem na tatin grob svaki dan, živim odmah blizu groblja, i ne mogu da ne odem, da ga ne pozdravim i pomolim se za njega
|
|
|
Post by izgubljena on Oct 19, 2015 8:39:32 GMT 1
Sarky draga, neka niste dirali tatine stvari. Razumijem tebe i tvoje. Kad si spomenula trenirku - ja sam baš nekidan hodajući gradom vidjela jednu prekrasnu trenirku u izlogu, znala sam da bi se Tati svidjela, i rastužilo me jer njega više nema da mu je kupim...
Ono što me boli zaista je ovaj naš "sustav" koji oboljelima i njihovim obiteljima pruža tako malo (neka me ispravi tko ima suprotne informacije), takvo je barem moje i Tatino iskustvo. Palijativa je na niskim granama, hospiciji praktički ne postoje (Novi Marof i Dugu Resu ne računam), psihološka podrška oboljelima i njihovim obiteljima u nekom organiziranom obliku zapravo ne postoji... niti za vrijeme bolesti, niti poslije, nakon smrti. Dok, recimo, ovisnici o narkoticima i alkoholu dobivaju punu skrb sustava. Ne želim da netko osudi ovu izjavu, ali želim je izreći javno, jer zaista ne vidim zašto oboljeli od xy karcinoma ne bi imao pravo na psihološku podršaku, dok s druge strane neki ovisnik o heroinu ima čitavu svitu liječnika specijalista koji se brinu o njemu (i neka se brinu), ali hajdemo onda biti objektivni i pomozimo svima, svi na koncu oplaćujemo ne mali novac u taj sustav.
Recimo, ja sam sada sama, ostala sam bez oba roditelja, a opcije su mi svratiti ovdje, na ovaj divan forum, dati podršku drugima i malo se izjadati na temi "Podrška za tugujuće" ili otići liječnici opće prakse da malo popričam s njom kad ima desetak minuta vremena, a i onda se sve svodi na neke opće fraze tipa: "Bili ste uz njega", "Krenite dalje", "Vi ste jaki" itd. Da nema pojedinaca među rodbinom i prijateljima koji me razumiju, a ne razumije me svatko, pogotovo ne oni koji sami nisu prošli ništa slično (i ne krivim ih zbog toga), bila bih doista prepuštena sama sebi. Teško je naći snagu. Svaki dan je kao da iznova učim hodati. Znam da će s vremenom biti bolje barem jednim dijelom, ali sada u ovoj fazi neke stvari s kojima se suočavam me zaista smetaju i bole. Oprostite ako sam oduljila, ali htjela sam to izreći negdje.
Drž'te se cure moje, neka vas vaši tate čuvaju.
|
|
|
Post by nena2013 on Oct 19, 2015 10:59:08 GMT 1
samo se ti izjadaj i olakšaj dušu draga izgubljena....čitam te uvijek i šaljem zagrljaj
|
|
|
Post by moii on Oct 19, 2015 14:54:13 GMT 1
Ja sam se jucer probudila nakon nocne more Tata je bio ziv pa mrtav pa opet ziv pa mrtav Pa su iskapali grob i ja sam vidjela tijelo i uzas Kad sam se probudila osjecala sam strasan pritisak u prsima i tjeralo me da moram zapaliti svijecu Onaj tren kad sam to ucinila pritisak je popustio Imala sam osjecaj neke nadnaravne prisutnosti Kao da je pored mene jako blizu Otisla sam i na groblje kao inace, zapalila svijece, stavila cvijece i pricala s njim Kad sam dosla doma 10 puta sam slusala njegovu pjesmu i plakala kao kisna godina Uskoro godina i 2 mj a ne postaje lakse... Tata moj... ((
|
|
|
Post by Vanda on Oct 19, 2015 19:24:45 GMT 1
Draga izgubljena, u potpunosti razumijem tvoju frustraciju. Mene je jako frustriralo što sam si sama morala kupovati antiemetike (što je iznosilo gotovo 1000 kn mjesečno), a ovisnicima se besplatno daje metadon. Ja nisam sama kriva za svoju bolest, a oni barem djelomično jesu za svoju ovisnost. O palijativi da i ne govorimo.
Jedno je vrijeme udruga Krijesnica imala psihološku potporu, ali to je samo u Zg. I koliko sam pratila, ljudi se baš nisu odazivali. E sad zašto, ne znam. u Rijeci sam čula da postoje neke udruge, otišla sam jednom do njih prije koju godinu međutim nisam baš dobila dojam da su jako aktivne. Koliko sam skužila, imali nekad jesu sastanke, ali se to razvodnilo. Možda su se u međuvremenu aktivirali, ne znam. Nisam ja baš od skupnih potpora pa zato nisam ni previše pratila.
Vidim da ste sve vjernice - pokušajte onda razmišljati o vašim voljenima da su na boljem mjestu i da vas čekaju da im se pridružite u vječnosti. S obzirom na katolički nauk, vi ćete se sresti sa svojim voljenima nakon smrti, zar ne? Onda ovo nije konačni rastanak, nego samo malo dulje odsustvo. Držite se i pišite ovdje koliko god želite.
|
|
|
Post by moii on Oct 19, 2015 20:33:21 GMT 1
Vanda ja nisam vjernica. Agnostik sam I cesto kad pricam tati velim " znas tata, ja tebi pricam jel si mislim sto ako nesto postoji, a ja recimo tebi nis ne kazem, a ti me vidis i cujes. Ako nema niceg jedino je "lose" sto ko idiot pricam sama sa sobom"
Zaista si nekako mislim, ako ja pricam, a on cuje to je super. Nema gubitka. Gubitak je samo ako to ne radim, a on recimo cuje.
Tako da ja ko idiot pricam i poznavajuci njegove reakcije odgovaram mu tipa " da znam da bi ti sad meni rekao to i to ali.."
Ne znam, ja to tako gledam.. Svijece palim ne iz vjerskih razloga vec je to jedino sto mogu kao i staviti cvijece i slicno Za mene je to vise uredivanje groba da mu pocivaliste bude lijepo
Kad se citam djelujem si ludo... Al tako je to Svi se na neki svoj nacin nosimo s time No ovaj pritisak i sto sam opisala desilo mi se prvi put i bas sam bila rastresena radi tog osjecaja
|
|
|
Post by izgubljena on Oct 20, 2015 8:30:56 GMT 1
Draga Vanda, iskreno mi je žao da si prošla ti što si prošla. Nisam znala za antiemetike. Vjerujem da ovisnici ne predstavljaju određen rizik za društvo (prijenosne bolesti, socijalni problemi poput agresije), da se sustav niti za njih ne bi toliko brinuo. Karcinom, eto, nije prijelazan niti je tempirana bomba za okolinu, pa se valjda zato moramo snaći sami. No da sada ne duljim s time, što želim reći jest da ti zahvaljujem na razumijevanju i na podršci. Inače, moj je Tata bio vrlo religiozan čovjek, ja se u ponekom svom postu samo slabašno pokušavam osloniti na ono što bi on zapravo kazao da je tu. U biti, ovih se dana osjećam kao u onoj: "Bože, Bože, zašto si me ostavio?". Znam da vjera nudi nadu, ali meni sada slabo pomaže, ja sada samo, plain & simple, želim da moj Tata bude tu. Ipak, hvala ti puno, znam što nam svima želiš poručiti i zaista se nadam da ćemo s vremenom na svoj način pronaći utjehu. Samo treba vremena. Hvala ti, Vanda. <3
Moii, sve što činiš je potpuno u redu. Razgovaraj s tatom, pali svijeće, razmišljaj o njemu. I ja radim sve što mi pomaže. Dođem kući s posla i spremam ručak za koji znam da ga on ne bi smio jesti zbog dijete, ali si pomislim kako sada valjda može jesti i takvu hranu, pa mi padne na pamet da on sad sigurno gleda što kuham i da opet uživa u jelima koja je morao prestati konzumirati. Eto, svašta mi pada na pamet. Ne znam pokušava li moj um na neki način apstrahirati šok i njegov odlazak, ili je to stvarno tako, ali i ja ponekad "osjećam" da je Tata samnom. Tako nam je svima valjda lakše. Snovi su opet druga priča -- ja sam neku noć sanjala da Tata povraća krv po stanu i probudila se od straha, valjda je to sve dio svježe traume. Drži nam se, Moii, draga. <3 Također se nadam da će na ovoj temi, koja je nama ožalošćenima itekako korisna, buti što manje novopridošlih forumaša.
|
|
|
Post by Vanda on Oct 20, 2015 10:29:53 GMT 1
Ja bih rekla da ovisnici imaju dobar lobi. I to ne mislim u lošem smislu riječi. Nego imaju dobro organizirane grupe potpore koje se bore za njihove interese pa su se i izborili za određena prava. Kod bolesnika sa rakom je rproblem taj da su oni preokupirani borbom za goli život, pa onda ni oni ni obitelj često nemaju volje i energije za daljnju borbu sa sustavom. A oni koji se izliječe ili obitelj čiji je bolestan član izgubio bitku, često žele sve skupa što prije zaboraviti. Urduga Za novi dan je bila prilično uspješma i izborila se za dosta stvari, no nažalost više ne djeluje. Ima Sve za nju i Zaklada Ana Rukavina, no ono što se meni kod tih udruga ne sviđa je to što su fokusirane samo na jedan rak. Ja mislim da je to pogrešno - svi bolesnici koji boluju od svih vrsta rakova imaju vrlo slične probleme koji u Hrvatskoj nisu rješeni - poput nedostatne psihološke potpore, dugih lista čekanja, nepokrivanje troškova lijekova koji ublažavaju nuspojave kemoterapije (afte, mučnina i slično). Ja vremena i energije za udruge nemam. Ono što moramo biti svjesni je da za uspješno vodit ikakvu udrugu trebate imati osobu sa velikim smislom za politiku i lobiranje (što ja nikako nisam) i da je to posao s punim radnim vremenom. Zato su udruge kod nas i slabo aktivne - ljudi rade po cijele dane da si pokriju osnovne troškove života, nemamo baš puno slučajeva gdje samo jedan supružnik radi, pa drugi može radit u građanskim akcijama. Možda ovisnost pogađa bogatije slojeve, jer ipak za drogu morate imat love? Ne znam.
Ma briga te što pričaš sama sa sobom, bitno je da li ti to pomaže. Ja kad ne mogu zaspat, zamišljam da sam u Hogwartsu, a imam 34 godine. Što me briga, glavno da pali!
Ispričavam se ako sam nekog uvrijedila po vjersko-nevjerskoj osnovi. Dobila sam dojam da ste svi vjernici iz načina pisanja pa sam se nadala da vam možda ovakve misli o voljenim osobama na nebu mogu pomoći. Ja sam ateista tako da za mene nema utjehe u zagrobnom životu, pa onda nastojim naći snage da budem zahvalna za vrijeme koje jesam imala.
|
|
|
Post by moii on Oct 20, 2015 11:33:05 GMT 1
Ma nisi me uvrijedila nikako. Samo sam htjela napomenuti da sam agnostik jer ne mogu tvrditi da nista ne postoji kad to ne znam. Nitko ne zna. Kad bi se bas morala opredijeliti izmedu ateiste i vjernika uvijek bih isla na stranu ateista:D
Malo me nasmijalo sto si to pomislila i vjerujem da bi se moje frendice histericno na to nasmijale:)
Naravno, htjela bih da nesto postoji jer bi to znacilo da cu opet biti sa pesicom i tatom ali ne vjerujem u to.... Zivot me naucio "nikad ne reci nikad" pa sad otvaram mogucnost tome da mozda nesto postoji
Filozofiram al eto Ja njemu pricam. Izgubit nista ne mogu a ako on negdje je i cuje... Sigurno mu je drago
|
|
|
Post by izgubljena on Oct 22, 2015 8:50:55 GMT 1
Za mog Tatu. Za mog Miceka. Da zna da ga volim i da mislim na njega svakoga dana. 22. 9. 2015. - 22. 10. 2015.
|
|
|
Post by izgubljena on Nov 22, 2015 11:35:16 GMT 1
Danas se navrsilo dva mjeseca otkad te nema, Tata moj najdrazi. Mislim na tebe svaki dan, falis mi jako. Eto. Cuvaj me.
|
|
|
Post by trilobit on Dec 23, 2015 21:12:02 GMT 1
Kao otac dvoje odrasle djece, a istovremeno i kandidat da postanem oplakivani (bivši) član obitelji (iz razloga opisanih na temi o tumorima gušterače) dopustit ću si par riječi iz te perspektive. Na to me potiče javljanje Izgubljene koja je imala volje da mi napiše par riječi.
Svakom roditelju ljubav koju mu pokazuju djeca jako puno znači, i mislim da to uopće ne treba objašnjavati.
Ali, svakom roditelju sreća njegove djece najviše je što u životu uopće može očekivati. Osobno nisam sklon filozofiranju i davno sam si prestao postavljati pitanja o "smislu života". Ali, ako postoji nešto takvo onda je najbliže tome upravo dobrobit djece, i roditelj koji ima djecu koja žive aktivan i ispunjen život je ispunio svoju misiju. Svakom (normalnom) roditelju je jasno da ne može hodati umjesto djeteta, već je njegov zadatak da djetetu pomogne da hoda samo, samostalno i po mogućnosti uspješno.
Ako tako gledate na stvari, onda ćete shvatiti da - da se figurativno izrazim - ako vas vaši najmiliji gledaju negdje odozgo, onda im zatvaranjem u svoj (beskonačni?) krug tugovanja nanosite još dodatnu bol. Sasvim je normalno da tugujete i taj osjećaj morate proživjeti, ali zapravo ćete se najviše odužiti svojim roditeljima tako da nastavite normalan život i osposobite se da prihvatite i njegove lijepe strane, da prestanete živjeti u prošlosti i prihvatite budućnost.
Osobno, kad umrem bilo uskoro zbog ove bolesti koja me snašla ili kasnije kad mi kucne čas iz nekog drugog razloga, ne očekujem od svoje djece da tuguju dulje nego što to pristojnost zahtijeva. Štoviše, nadam se tome jako. A da će u njihovom sjećanju uvijek ostati jedan kutak za mene, to ne moraju dokazivati niti meni niti sebi niti ikome, jer siguran sam da će biti tako i da ću na taj način biti jedan mali dio njih.
|
|
|
Post by marijana on Dec 23, 2015 21:46:47 GMT 1
Moj tata je sahranjen daleko od moje kuce... 29.12 ce biti 2 mjeseca da je umro ali ja sebe jos uhvatim kako cekam da se javi odnekud s broda. Ovo nam nije prvi Božić bez njega al je prvi za koji znamo da se vise nikad vratit neće... Na groblje odem al ne često kao sto bi trebala jer kad odlazim s groblja cini mi se da ga ostavljam zauvjek... Nekako mi lakse zavaravt se da je na brodu bar jos malo... jos ga nisam spremna pustit... iako mislim da bi on da se stigao pozdravit s nama rekao isto sto je i gospodin Trilobit napisao...
|
|
|
Post by izgubljena on Dec 24, 2015 9:36:58 GMT 1
Trilobit, hvala i vama na javljanju, pogotovo na tome što nalazite volje da u svojoj situaciji tješite druge. Žao mi je zbog vaše dijagnoze, ali i zbog nevolja sa zdravstvenim sustavom. Nadam se da ćete doći u ruke dobrim liječnicima. Mogu vam reći da ste me utješili svojim obraćanjem, jer me vaše misli po smislu dosta podsjećaju na ono što je govorio i kako je ili bi sada, da je živ, razmišljao moj Tata. Moj je Tata inače bio vrlo hrabar i izuzetno optimističan čovjek koji svoju bolest nikada nije uzimao kao nekakvu smrtnu presudu, nego joj je prkosio svim silama, i to najviše tako da je do samoga kraja, doslovno do nekoliko sati pred smrt, vodio gotovo posve normalan, kvalitetan život. Imao je Tata i planove za budućnost, doduše, ne neke ne znam kako velike, ali sjećam se da je nekoliko dana pred smrt kazao da će čim iziđe iz bolnice otići k frizeru i da bi volio da odemo zajedno potražiti neke jesenske cipele... Nije se nikad predavao, a ja znam da sam mu u tome sigurno puno pomogla, to mi je i sam rekao u više navrata, tako da time mogu biti zadovoljna. Sve što kažete u vezi žalovanja stoji, međutim, moja situacija je ponešto specifična (ne želim se sada time proglasiti "jadnijom" od drugih, jer svakome je njegova nevolja najveća, daleko od toga), ali činjenica je da me sada, tri mjeseca otkad nema Tate muče dvije stvari:
Koliko god da mi je drago što sam uvijek bila uz svog Tatu, pa i na samrti - činjenica je da sam kao posve medicinski nestručna i za to nepripremljena osoba vidjela neke ne baš ugodne trenutke, jednostavno rečeno, gledala sam tri sata svog jedinog oca i jedinog živog roditelja kako umire gušeći se kao riba na suhom. Bila sam uz njega, držala ga za ruku i govorila mu da ga volim. Nakon što je umro tražila sam liječnike da me puste da ga vidim, izgrlila ga i izljubila, čak sam na moment pomislila da samo spava, a onda sam osjetila da se već počeo hladiti... Sada mi se od toga svega javljaju neke slike, kao "flashbackovi" tih teških trenutaka i ne mogu ih se riješiti i ne znam kako se postaviti prema tome. K tome sam uspjela samu sebe uvjeriti da sam trebala bolje iskoristiti te naše posljednje zajedničke trenutke (uvijek mislim da sam mogla bolje i više učiniti za Tatu), da sam trebala više razgovarati s njim iako mi je jadan tu noć nekoliko puta rekao da me jako loše čuje, pa ga nisam htjela zamarati razgovorima. Ukratko, prilično sam zbrkana. Nekako se polako privikavam na život bez njega, ali s ovim što sam spomenula se teško nosim. Oprostite ako vam je ovo preteško čitati... ali meni pomaže da pišem.
Drugo što utječe na mene je činjenica da više nemam roditelje, nemam niti svoju obitelj, a niti širu rodbinu (Tatini su uglavnom pomrli, a mamini se okrenuli na svoju stranu), tako da kada se nađete u takvoj situaciji, bez igdje ikoga, mnogo je teže nastaviti normalan život i prihvatiti njegove lijepe strane, zaokupiti se nečim drugim (osim posla), iako smatram da se prilično dobro držim s obzirom na sve. No svjesna sam da će meni, prepuštenoj samoj sebi, trebati mnogo duže da se poptpuno oporavim. Ipak, svaki dan napravim jedan mali korak naprijed, jer znam da bi moj Tata tako htio i znam da nije htio umrijeti, da se htio i dalje boriti i ozdraviti. Kako bilo, uz njegovu dijagnozu i prognoze, sve je nadmašio i moram biti zahvalna na tome. Možda sam sad malo zapala u ove lamentacije zbog blagdanskog raspoloženja, ali neka, treba si povremenno olakšati dušu.
Marijana draga, znam točno kako ti je, mogu samo reći da suosjećam iskreno i da želim da što prije svi nađete snage za dalje. No treba si dati vremena i proći sve faze žalovanja do prihvaćanja. Tek su prošla dva mjeseca, normalno je da se tako osjećaš.
|
|
|
Post by trilobit on Dec 24, 2015 10:10:06 GMT 1
Moja je majka umrla tako da to ne želim niti opisivati, uz skandalozan odnos liječnika (specijalizanti su ispred sobe zbijali šale dok je umirala). I umirala je na takav način da nisam bio u stanju to niti gledati, a kamoli uspostaviti kontakt s njom. To su slike koje ostaju urezane za cijeli život. Vidio sam i žrtve saobraćajne nesreće, meni nepoznate osobe, neposredno nakon nesreće, i to mi je ostalo urezano, a kako neće smrt bliske osobe. To nikada nećete zaboraviti, ali nije stvar u tome da ne zaboravite nego da unatoč tome živite dalje. Ljudi se ne razlikuju po tome da li pobjeđuju ili gube (takvi koji uglavnom pobjeđuju su jako, jako rijetki) niti po tome da li zaboravljaju ili pamte nego po tome da li poslije pada ustaju ili ostaju na podu. Neće vas utješiti, ali sjetite se da ljudi mogu biti u agoniji puno, puno dulje od 3 sata. Rijetki imaju takvu milost kakvu je doživio jedan moj rođak da umru doslovce u trenu, a da niti ne stignu shvatiti što im se događa. Što se tiče rodbine, današnja vremena i način života su takvi da samo srodstvo, pogotovo daljnje rodbine, po sebi ne znači puno (nažalost). Možete biti puno bolje povezani s prijateljima ( i - naravno - s nekim koga volite) nego s rodbinom i u tome nema ničeg lošeg. Pročitajte pjesmu Rudyarda Kiplinga "Ako..", vjerojatno ste je i čitali jer je vrlo poznata. Nikada nisam čitao poeziju, ali ova mi je ostala u sjećanju kad sam prvi puta naletio na nju. Više nalikuje na redanje životnih mudrosti nego na pjesmu. Sadrži i jedan na prvi pogled neobičan, čak bi se na prvu loptu moglo reći i upitno moralan, ali duboko istinit stih: Ako ti svaki čovjek nešto znači, ali ni jedan suviše. I svakog trenutka ideš pravim putem Tvoja će biti zemlja i sve njeno blago jer bit ćeš Č O V J E K Možete ju naći na puno mjesta, u prepjevu ili originalu. Ovo je prvo što sam izguglao: www.forum-opp.com/index.php?topic=375.100
|
|
|
Post by izgubljena on Dec 24, 2015 14:16:27 GMT 1
Hvala vam, Trilobit. Svidja mi se pjesma. Jedino u cemu se ne slazem s vama jest dio da je patnja od 3 sata "bolja" od neke dugotrajnije patnje. Nema malih i velikih agonija. Sve su agonije teske i uzasne, ma trajale one i jednu jedinu sekundu. A gledati roditelja i jednu stotinku u takvom stanju ne zelim nikome, znate to i sami. Znam da ste me samo zeljeli utjesiti time da je dobro da Tata nije dulje patio i da ne mislite nista lose, da me krivo ne shvatite, ali zeljela sam izreci svoje misljenje jer sam tijekom Tatine agonije shvatila da cu vjerojatno uskoro ostati potpuno sama.
|
|
|
Post by moii on Dec 24, 2015 23:30:14 GMT 1
Ljudi moji, tesko je.. Ovo je drugi bozic bez tate.. Prosla je godina i 3 mj I dalje sam svaki tjedan na groblju. Idem i za sisvete, za njegov rodendan, za godisnjicu braka svojih roditelja, sutra za bozic pa za novu godinu itd
I sjednem se i pricam mu... I bolje se osjecam. S obzirom da nitko ne zna ima li zivota nakon smrti ja razmisljam da je bolje da mu pricam i da ga posjecujem jer mozda to vidi i cuje.
Iako nisam vjernik... I ne mirim se s time da ga nema. Necu se nikad pomiriti ali ucim zivjeti s tim
Grozno je i tesko...
|
|
|
Post by izgubljena on Dec 25, 2015 12:57:05 GMT 1
Drzi se, draga moii, mislim na tebe. A tata te sigurno cuva. Svako ti dobro za Bozic.
|
|
|
Post by matija on Dec 25, 2015 23:13:10 GMT 1
Draga moii i izgubljena u mislima sam s vama i u potpunosti vas razumijem . Ja sam svojega tatu izgubila prije tri godine -karcinom jetre , ove godine sam i sama oboljela od karcinoma bubrega, prošle godine je majka operirala karcinom dojke i evo nakon tatine smrti u našoj obitelji više nema radosti niti veselja , sve je krenulo nizbrdo . Ljudi se raduju i vesele Božiću , a kod nas je samo tuga, suze i strah od smrti . Pogotovo kad dolaze ovi blagdani tuga se još više pojačava , bol u srcu je stalno prisutna . Zato i vi nemojte se bojati svojih osjećaja , olakšajte dušu , tu smo da jedni drugima pomognemo koliko možemo , da se jedni drugima izjadamo, jer mnogi nas ne razumiju . Jedino, još što me drži na životu i tjera me da se borim su suprug i sin . Molim dragoga Boga da me poživi barem da sin diplomira - bit ću najsretnija na svijetu . Materijalno mi više ništa ne treba , gotovo ništa me ne veseli , samo zdravlje i barem još malo života . Oprostite mi ako vam dosađujem svojim jadikovkama , ali mi je lakše kad barem malo olakšam svoju dušu .
|
|
|
Post by izgubljena on Dec 26, 2015 9:43:29 GMT 1
Draga Matija, ne dosadjujes nam niti malo. Mozemo se svi samo diviti tvojoj snazi i volji. Borac si veliki, svaka ti cast. Hvala ti na tome sto uz sve mislis i na nas koji jos tugujemo zbog svog gubitka, to mi puno znaci. Nadam se da ce ti se dobro dobrim vratiti i da ti ce ti se ostvariti sve zelje. Zelim ti svako dobro i da pobijedis bolest, draga moja. Mislim i ja na tebe.
|
|
tana
Aktivni član
Posts: 63
|
Post by tana on Dec 26, 2015 12:42:16 GMT 1
Danas 4 godine, a čini mi se da te odavno, odavno nema.
Ovo su stihovi za tebe mama:
And I don't believe in the existence of angels, But looking at you I wonder if that's true. But if I did, I would summon them together, And ask them to watch over you, To each burn a candle for you, To make bright and clear your path, And to walk, like Christ, in grace and love, And guide you.
Sretan Božić meni i obitelji, yeah right (u situaciji kao i Izgubljena)
Jedini koji razumiju kako mi je su ovdje.
|
|
|
Post by izgubljena on Dec 26, 2015 16:22:38 GMT 1
Draga Tana, razumijemo te, znam sve. Krasna pjesma. Moramo naprijed, sad kad smo same. Ako ti je tesko ili trebas podrsku, mozes mi se uvijek javiti na PP. Sve najbolje ti zelim, draga moja, rijeci su preslaba utjeha.
|
|
|
Post by sberman on Dec 26, 2015 20:13:38 GMT 1
Uskoro će biti 4 godine kako te nema, a danas bi bio tvoj imendan. Toliko neizmjerno nedostaješ, posebno u ove dane...ali znam moj tata Štef da sad gore kartaš belu...
|
|