|
Post by Vanda on Jan 3, 2015 15:15:12 GMT 1
Predivna pjesma. Drzi se tana!
|
|
|
Post by sarky on Mar 25, 2015 13:53:13 GMT 1
Za sve naše hrabre borce koji su nažalost svoje bitke izgubili! Na našeg Vedru, za naše zivotjeradost i Jacekicu... "A hand above the water An angel reaching for the sky Is it raining in Heaven - Do you want us to cry?" www.youtube.com/watch?v=oLKyaOLb2Fs"And now the party must be over I guess we'll never understand The sense of your leaving Was it the way it was planned?"
|
|
|
Post by micka on Mar 29, 2015 21:02:06 GMT 1
Cry
|
|
|
Post by lelica on Mar 29, 2015 22:29:52 GMT 1
I za Sandu
|
|
tana
Aktivni član
Posts: 63
|
Post by tana on Apr 1, 2015 20:44:15 GMT 1
Zbogom junače, tvoja sestra mi reče da tvoje dobro srce ne može više.
Ne znam kako će ti mama ovo preživjeti.
|
|
|
Post by sarky on Apr 2, 2015 8:08:00 GMT 1
I za Sandu I za Sandu, i za sve koje su bitku izgubili
|
|
|
Post by Vanda on Apr 3, 2015 13:58:00 GMT 1
Zar i Sanda? A joj.
|
|
|
Post by sarky on Apr 5, 2015 16:17:38 GMT 1
Zar i Sanda? A joj. Vanda, citajuci Sandinu temu, shvatila sam da je to Sanda koju sam upoznala par dana nakon sto je otkrila rak, ja sam radila s njenom mamom... Sanda je preminula prije malo manje od godinu dana, pisala sam vec na njenoj temi zbog svih onih koji su pitali za nju. Bolest je ipak bila jaca
|
|
|
Post by moii on Apr 12, 2015 0:07:14 GMT 1
Anana, nakon par dana svratila sam da vidim kako su forumasi i vasi voljeni. Strasno me rastuzila tvoja vijest jer i sama znam kako je izgubiti tatu. Kad smognes snage reci nam sto je bilo... Ovo je bas iznenada:(( Pokusaj biti jaka.. Znam da je skoro pa nemoguce ali pokusaj.. Moja sucut
|
|
|
Post by tatica on Apr 12, 2015 4:45:36 GMT 1
Draga anana, primi moju iskrenu sućut zbog tatine smrti... Jako mi žao što nije uspio se othrvati bolesti. Odmah mi bilo sve jasno, kada si nedavno još pisala da stalno spava, ne jede, napuhao se, teško diše... nažalost, kao da sve proživljavam isto sa mojim tatom, pred sam kraj... Žao mi je što tvoj nije imao šansu sa kemoterapijom sve to malo usporiti i odgoditi za neka daljnja vremena. Drži mi se, znam da je preteško i da te boli, sve sam to isto prošla i sa svojim.. ali jedino svjetlo u svemu tome je da više ne pati, jer sada je našao svoj mir...
|
|
|
Post by sarky on Apr 12, 2015 10:03:20 GMT 1
Draga anana, koliko mi je zao Nekako sam se ipak nadala da ce se tata uspjeti izboriti, bez obzira na sve. Moja sucut tebi i tvojoj obitelji! Znam da te sad nista ne moze utjesiti, ali kao sto si i sama napisala, vise ga nista ne boli i vise ne pati
|
|
|
Post by jj on Apr 12, 2015 12:09:56 GMT 1
Anana, žao mi je
|
|
|
Post by dejan358 on Apr 12, 2015 12:27:25 GMT 1
Anana iskrena sucut.
|
|
|
Post by nena2013 on Apr 12, 2015 14:00:42 GMT 1
moja sućut ... drži se draga anana
|
|
|
Post by matija on Apr 12, 2015 15:27:32 GMT 1
Draga Anana , moja iskrena sućut tebi i tvojoj obitelji .
Znam kako je teško kad izgubiš tatu (ja sam svojega izgubila prije tri godine nakon šestogodišnje borbe s karcinomom jetre ) i nitko ti ne može ublažiti tugu i bol koja ti je u uvom trenutku neizdrživa . Ali tješimo se time da su naši očevi gore na nebu , da ih više ništa ne boli i vjeruj mi da paze na nas .
Draga drži se i budi hrabra .
|
|
|
Post by Vanda on Apr 12, 2015 18:06:13 GMT 1
Draga anana, žao mi je. Onak je kako si rekla, tatu sada makar više ništa ne boli. A iako je to sada teško zamisliti, bol se olakša, a lijepe uspomene ostaju.
|
|
hope
Novi član
Posts: 35
|
Post by hope on Apr 12, 2015 19:19:38 GMT 1
Primi moju iskrenu sućut. Napravili ste sve šta se je moglo, nažalost bolest je bila jača.Znam da ti naše riječi utjehe sada ništa ne znače i da je bol jaka, ali budi hrabra kao šta si bila i do sada.Ja volim vjerovati da kada izgubimo nekoga tako bliskog i voljenog da smo dobili svoga anđela čuvara.Čuvaj se draga..
|
|
|
Post by lane on Apr 12, 2015 20:04:10 GMT 1
Draga anana, zao mi je, vjerujem da je bol preteska, primi iskrenu sucut.
|
|
|
Post by meegii on Apr 14, 2015 9:10:04 GMT 1
Draga anana, moja iskrena sućut
|
|
anaa
Novi član
Posts: 16
|
Post by anaa on Apr 14, 2015 10:53:57 GMT 1
Anana, ne znam što bi ti rekla, a da ti olakša ovo kroz što sada prolaziš. Primi moju iskrenu sućut!
|
|
kv974
Frend svima
Posts: 162
|
Post by kv974 on Apr 14, 2015 12:29:36 GMT 1
Anana iskrena sucut, jako mi je žao... bar ga više ništa ne boli...
|
|
anana
Novi član
Posts: 43
|
Post by anana on Apr 17, 2015 20:08:19 GMT 1
Anana, nakon par dana svratila sam da vidim kako su forumasi i vasi voljeni. Strasno me rastuzila tvoja vijest jer i sama znam kako je izgubiti tatu. Kad smognes snage reci nam sto je bilo... Ovo je bas iznenada:(( Pokusaj biti jaka.. Znam da je skoro pa nemoguce ali pokusaj.. Moja sucut Prvo hvala svima na riječima utjehe i sućuti. Zaista mi je užasno teško pao njegov odlazak, ali mislim da još nisam svega svjesna. Nažalost tati se od dolaska na odjel onkologije stanje samo pogoršavalo, kad smo se vratili doma (nakon što mu je otkazano daljnje liječenje) bolest se počela nenormalno brzo širiti, doslovce na očigled... u roku par sati u području trbuha bi se pojavljivale nove kvrge koje je liječnik ''detektirao'' kao tumoraste tvorevine. Iz dana u dan tata je kopnio, nestajao, prvo je prestao jesti, pa piti lijekove, natekla mu je abnormalno jedna noga, dan prije nego je umro i druga je počela oticati, nije mogao piti na usta, povraćao je i od svega mu je bilo muka, iskašljavao nešto... bio je dehidriran i taj dan dali su mu infuziju, vrlo brzo pluća su se počela puniti tekućinom... bila je i hitna pomoć, ali moram priznat kad gledam sad na sve to s odmakom od svega 7 dana najmudriji potez mame, sestre i mene je bio što ga nismo dale u bolnicu tog dana. Doslovce umro je nama u zagrljaju, bio je svjestan svega... tražio je da nas poljubi, da mi njega poljubimo, da se oprostimo od njega... cijeli život ću pamtiti te trenutke zbog kojih sada imam mirno srce i dušu. Nikad si ne bi oprostile da smo ga poslale u bolnicu i da je umro sam, bez našeg oprosta, zadnjih riječi koje smo mu uputile, što smo mu se zahvalile ne svemu i pokazale mu što je za nas bio i što će biti... Teško mi je sve ovo pisati, ali želim da svi vi koji imate nekog bolesnog uz sebe budete svaki dan uz njih, grlite se, ljubite... ako dođe najgore, ne odustajte, nama je srce pucalo gledat ga kako se muči zadnjih dana, nismo noćima spavale, nismo stigle jesti... ali barem smo njemu pružile sve što je htio i to nam dalo mir u srcu. Možda je nekome teško čitati sve što sam napisala o njegovom zadnjem danu, ali ja bi bila zahvalna da sam igdje pročitala što mogu očekivati u njegovim zadnjim satima, ne bi strepila nad svakim bolnim udahom... Dragi svi čuvajte svoje voljene... ako ikad itko se pojavi da sam ili netko njegov boluje od tog zlog holangiocelularnog karcinoma, stojim na raspolaganju za svaki savjet svima... Sretno u vašim borbama
|
|
|
Post by moii on Apr 17, 2015 20:36:29 GMT 1
Anana, ovisi kako covjek gleda na to. Moj tata nije htio umrijeti u bolnici ali kad se on nama dan prije smrti srusio, nije mogao disati morali smo zvati hitnu.
Mama se krivi sto smo zvali jer je on htio umrijeti doma, a ja pak mislim da bi se krivile jos vise da nismo zvale jer bi se pitale "sto bi bilo da smo zvale. Mozda bi mu pomogli. Mozda bi bio jos ziv"
Grozno je u svakom slucaju. Ja sam tatu zadnji put vidjela to jutro, mama je bila s njim u bolnici, a zadnjeg ga je vidjela sestra tu vecer u bolnici.
Drugo jutro rano nije ga vise bilo :cry:
Ne mogu ti reci da ce biti bolje niti te zelim lagati. Ja sam svog tatu izgubila prije 7 mj i idem 2 put tjedno na grob, svaki dan doma palim svjecice, sjetim ga se sto puta dnevno, povremeno se radplacem i tugujem i ne zivim normalno.
Rekla bih da egzistiram... Nista vise..
Budi uz mamu jer njoj nije nimalo lako bez muza. Drzite se svi i idite dan po dan.
Valjda ce jednog dana biti lakse zivjeti...
|
|
|
Post by matija on Apr 17, 2015 22:56:03 GMT 1
Anana čitajući tvoj post gušim se u suzama i ponovno proživljavam smrt i svojega tate koji je umro prije tri godine od karcinoma jetre s metastazama na plućima. Kao i tvoj tata i moj je nas molio samo da umre doma. Taj dan kad je umro bio je pri svijesti ali je teško disao . Zvali smo njegovog obiteljskog liječnika koji nas je uputio u bolnicu . Kad smo čekali hitnu, jer su nam rekli da ga ne vozimo sami da njemu treba kisik , naglo mu je pozlilo . Ja sam ga držala u naručju, uhvatio me čvrsto za ruke kao da i mene želi povesti za sobom i onda je počela borba odlaska s ovoga svijeta . To je trenutak koji nikada neću zaboraviti kako je teško umrijeti. Ali eto umro je u krugu obitelji okružen ljubavlju najmilijih kao što je i želio . Time se tješim . Anana biti će ti jako teško . Sada još gotovo nisi ni svjesna , ali tek nakon tjedan , dva bol i tuga biti će do ludila . Stalno sam ga tražila , kad sam dolazila s posla uvijek me dočekivao , a onda odjednom praznina , puno toga se promijenilo , ali i danas nakon tri godine mene boli kao da je bilo jučer . Ali jednostavno moramo se naučiti živjeti s tom boli i nadati se ponovnom susretu s našim najmilijima u vječnosti .
Nakon tatine smrti mama je operirala rak dojke. Prošle godine u prosincu i meni je dijagnosticiran rak bubrega , bubreg izvađen i sad se borim i pitam se Bože dragi ali zašto nam daješ tako teške križeve ? Anana drži se i budi hrabra kao što si bila hrabra dok ste se borili s tatinom bolešću.
|
|
|
Post by izgubljena on Sept 27, 2015 20:25:59 GMT 1
Jako mi je tesko danas, stalno mislim da ce se moj Tata vratiti... Ta me misao jedino smiruje. Iako znam da nije realna. Cekam ga stalno i trazim bas kao sto je Matija napisala.
Tesko mi je jako jer sam sada potpuno sama. Mama je umrla prije 15 g. Nemam pojma kako cu ovo. Iako sam to vec prosla vise puta s dragim osobama, iskustvo kao da ne pomaze. Nimalo. Bol se samo talozi. Njegove stvari, lijekovi, neprocitane knjige, miris na odjeci koju je nosio... Ne mogu. Placem i tupa sam. Falis mi, Tata moj.
|
|
|
Post by moii on Sept 27, 2015 21:05:02 GMT 1
Izgubljena, znam kako ti je Ja sam prije koji mjesec odselila
Uzela sam sa sobom jedno tatino odijelo (imao ih je hrpu) uzela sam parfem koji je koristio Uzet cu njegov radni stol na kojem je radio 20 godina i stvorio sve... Parfem povremeno pomirisim i briznem u plac jer osjecaj je kao da je tu
Ono vrati te u proslost U petak sam tetovirala stih pjesme koju je jako volio i koja je svirala na sprovodu Boga mi stih je velik a tetovaza zauzima od lopatice do sredine leda Nisam bas ocekivala tako veliku ali nekako me ta tetovaza priblizava njemu Tesko je objasniti Svaki dan mislim na njega, obvezno nosim lancic sa medaljonom i unutra slikom
Moj tata, fali fali fali i dusa mi se para... Znam kako ti je, a ne znam sto reci Nema tu pomoc, a na izjavu vrijeme lijeci sve rane izbljujem se
Prosle su 2 godine od smrti pesice, 1 od smrti tate, a onoje boli i oboje ih se sjetim bas svaki dan
Boli boli boli
|
|
|
Post by izgubljena on Sept 27, 2015 21:24:39 GMT 1
Hvala ti, moii draga. Sve razumijem. I ostale price na ovoj temi su mi bliske, posljednji trenuci najdrazih. Prepoznajem se u svima. Pretesko sto ljudi dozive. I divim se snazi svih vas.
Odrasla sam osoba, imam godina, ali ipak sam, kao i svi mi, dok su nam roditelji zivi, jos uvijek bila dijete. Njegovo dijete. Sada to vise nisam. Siroce sam. Dodje mi da izidjem na ulicu i vristim od boli. A onda samo popijem tabletu, legnem u krevet i buljim u strop. Tupilo potpuno. Na radiju je popodne svirala ona pjesma "Wonderful Life" od Blacka. Dotukla me skroz, pa vise ni radio ne slusam. Vrtim neke komedije na dvd-u i gledam kroz njih. Prolaze sati kada bi Tata zvao iz bolnice, ali vise ne zove. Gledam njegov mobitel na stolu i mislim si kako ce ga uskoro trebati napuniti. I sve to mi je teze od noci kada sam ga na samrti tri sata drzala za ruku i govorila mu koliko ga ljubim i volim i da nista nece biti, i on se smirio iako je jedva dolazio do zraka... Nije mi bilo kao sada jer smo bili zajedno i nema niceg plemenitijeg nego biti uz najmilije u posljednjim trenucima. Drago mi je da sam imala tu privilegiju. Znam da se on vise ne muci. Zelim i znam da me cuva. Sve si pokusavam posloziti. Ali kao da mi je netko skalpelom iskasapio dusu. Boze, kako boli. Dan ide kraju, ceka me jos jedan, a jutra su mi najgora otkad te nema, Tata moj. <3
|
|
|
Post by moii on Sept 27, 2015 22:38:39 GMT 1
Razumijem te skroz iako sam vjerujem mlada ali sam zivjela sa svojima i nakon smrti sam odselila Najteze je bilo sto sve ono sto me kod tate zivciralo sad enormno fali Idem na more a on 10 puta zove da vidi di sam, jel sve u redu, petljao sr u sve svojim savjetima (pametnim i briznim) Fale mi trenuci kad me u prolazu po stanu zagrlio cvrsto da nemrem pobjec i rekao " ponosan sam na tebe. Ti si tatina cura"... Nasmijao se iz srca, poljubio me u celo i cvrsto grlio S mamom nikad takav odnos. Kad sam dobila slom zivaca na faxu zbog zadnjeg ispita starci su bilo na moru i ja sam nazvala sva uplakana i histericna. Mama me nije mogla utjesiti Prilicno bi zivcano reagirala i sjecam se da sam joj rekla da mi da tatu na telefon On me tjesio i hrabrio... Sto cu.. Na njega sam totalno.. Bas mi je to susjeda u novoj zgradi rekla jer smo prije 17 godina zivjeli u toj zgradi i vecina ga zna I bas mi je to drago cuti jer znam da sam bila njegova koliko god se ponekad klali Jbg dvije tvrdoglave mazge i svaka vuce na svoju stranu ali velika je to ljubav i sve te iritantne stvari su ponekad zivcirale jer kaj me ima zvat dok idem na more.. Pa imam 24,25,26,27 godina, a ne 15 ali mozda tek sad vidim znacaj toga i koliko osjetim bol sto ga nema i sto sveg tog nema... Sad bi dala sve da me "tlaci" pozivima i svim ostalim Evo i ja sam se raspisala.. Doduse pijem vino solo pa eto... Kaj reci nego da smo imale najbolje tate... Casu u zrak!
|
|
|
Post by izgubljena on Sept 28, 2015 14:17:45 GMT 1
Moii draga, toliko toga slicnog izmedju nas i nasih Oceva. Dirnuo me tvoj post... Mene je Tata isto stalno zvao, otkad je obolio jednom prilikom mi je rekao da se cuvam, jer on bi bez mene bio nula. To me toliko dirnulo jer moj Tata nije bas javno rijecima pokazivao osjecaje, nego vise nekim gestama i ponasanjem. Kad mi je to rekao, cijeli svijet je bio moj.
Danasnji mi je dan poceo bolje nego jucer, a onda su zvali s groblja da dodjem po urnu, iako je to bilo sutra u planu. Odmah mi je postalo lose, jer nisam bila spremna za danas na to. Nisam znala kako cu reagirati... No, otkad je Tata doma vec par sati, ne zelim zvucati morbidno, da me krivo ne shvatite, puno sam mirnija, kao da se vratio kuci. Za koji dan ga vozim dalje, na posljednje pocivaliste, bit ce to nase putovanje zivota, odmah nakon ovoga koje je trajalo posljednjih tuznih, ali prekrasnih godinu dana od dijagnoze. Sad mi je nekako drago da nije isao na kemo, zaista je zivio najbolje sto je mogao do veceri prije smrti. Nadam se da ce me to tjesiti nakon sto se uskoro rastanemo. Hvala vam i oprostite ako sam pateticna ili naporna, stvarno mi je lakse kad pisem.
|
|
|
Post by Vanda on Sept 28, 2015 18:43:56 GMT 1
Draga izgubljena, moii i svi drugi; niste patetični, ovo je tema za vas. Kome ne paše, nek ne čita. A vjerujem da mnogi koji se ne mogu izraziti riječima u vašima pronalaze utjehu. <3 <3 <3
|
|