|
Post by izgubljena on May 1, 2017 7:59:22 GMT 1
Danas je mom tati 71. rođendan. Pa, sretan ti rođendan tata! www.youtube.com/watch?v=7TNFysecmq0Ponekad sanjam tatu i uvijek je u tim snovima mlad, sretan i zdrav, pa se i ja probudim sretna. Only you can do something about it There's no-one there, my friend, any better I might know what you mean when you say you fall apart Aren't we all the same? In and out of doubt I can see angels standing around you They shimmer like mirrors in Summer But you don't know it And they will carry you o'er the walls If you need us, just call Rest your weary world in their hands Lay your broken laugh at their feet I can see angels around you They shimmer like mirrors in Summer There's someone who's loved you forever but you don't know it You might feel it and just not show it
-- Kate Bush, Among Angels
|
|
|
Post by free11 on Sept 4, 2017 9:08:15 GMT 1
Prošla je godina. Želim ga nazvati a onda sam uvijek ispočetka u šoku i nevjerici jer ga nema. Sanjam ga i sve je tako normalno i živo i onda se probudim u noćnoj mori u kojoj ga nema. Moj sin kaže da je superman najjači ali da je dida odmah drugi i želi biti jak kao on. Imao je karcinom nepoznatog porijekla (najvjerojatnije pluća) s multiplim metastazama u glavi, prsištu i na nadbubrežnim žlijezdama. Odmah u startu jako loša dijagnoza ali mi smo borci i pozitivci nismo se predavali ni pod razno. Ispričala bih priču ali je duga i bolna, brutalnija je borba s našim zdravstvom nego s tom odurnom bolešću. Kemoterapija ga je u konačnici unazadila. Taj dan... početak kraja... s hitne je izašao nepokretan, poslali su ga doma da umre, bio je i dalje beskrajno hrabar i lucidan i govorio nam da ne plačemo iako je cijeli dan povraćao i nisu mu pomogli. Ja sam cijeli dan trčala po doktorima ne bi li mu još bilo kako pomogla. Još bih i inzistirala da ostane, ma krvi bi im se napila, već sam i bila zaprijetila tužbom ali sam vidjela da to nikud ne ide i da on kopni i razmišljala sam kako mu pomoći. U ponoć sam nazvala jedan dom, srećom su imali mjesta, vožnja do tamo, infuzija i Medrol i bilo mu je bolje. Od tad sam mu ja postala doktor. Dane sam provodila smišljajući što napraviti, gdje ići, kako mu pomoći, odlazila k liječnicima, svađala se, konzultirala, kupovala sve što se kupiti dalo, mjesec i pol smo se tako borili. Bilo je dana kad mu je uistinu bilo dobro, bili smo s njim 24h dnevno, izmjenjivali se, pokušavali od početka svu dostupnu alternativu, dizali ga na noge. Svaki pomak je bio nevjerojatna sreća. On je bio čudesan, nijednom nije posustao. Kad mu je bilo dobro razmišljala sam kako bih mogla taj dan ponavljati unedogled. Kad mu je bilo loše molila sam boga da ga pusti na miru i da ću ja preuzeti tu bolest. Istovremeno me bilo sram razmišljati o tome zbog svoje djece ali nisam mogla podnijeti njegovu bol. U domu smo brže dolazili do infuzija, lijekova i svega što mu je trebalo da ga ne boli ili da se osjeća bolje + pomoć stručnog osoblja a istovremeno smo mogli biti s njim 0-24h. Uz sav trud kopnio je naočigled i pokušavala sam se pomiriti s činjenicom da bi mogao umrijeti, a onda sam se pomirila samo s tim da se ne mogu pomiriti i da će kad ga ne bude umrijeti dio mene. Zadnji dan... treći dan zaredom da nisam uopće spavala, pitala sam se koliko i ja sama mogu dalje izdržati. Mama je otišla jer nije mogla više podnijeti tu agoniju, već tjednima je i njoj bilo jako loše. Bila sam sama i spremna još jednu noć probdjeti uz njega. Rekla sam sestrama što da mu daju i nazvala njegovu LOM da se još konzultiram. Rekla je ništa, više ništa ne mogu napraviti. Ma sve sam u očaju radila, od bioenergije nadalje, sve sam pokušavala. Pogledala sam datum i pitala se hoće li to biti danas, sutra, koji će datum biti, osjetila sam mantanje i nesvjesticu i trgnula se iz toga, rekla sam sebi da moram moram izdržati, ne mogu ga ostaviti, ne smijem biti slaba. U toku danaa sam rekla sestrama da mu izmjere puls i tlak i nazovu hitnu. Hitna je došla, dobro poznata rečenica "znate kakvo je stanje" (jebite se u mojoj glavi). Rekli su možda će mu u bolnici još moći pomoći. Rekla sam ok. Dan danas ne znam je li to bila dobra odluka. On je bio nepomičan cijeli dan, u nekoj agoniji ali svjestan svega. Nije više ni povraćao nije ga bolilo. Mislila sam, možda nije ni loše da ga odvezu, mogli bi mu pomoći a ja ću u međuvremenu dobiti priliku sabrati misli da mogu nastaviti dalje. Na hitnoj su rekli da ne čekamo već nazovemo za tri sata. Nazvala sam, rekli su da će mu još dati infuziju da nazovem za dva sata. Nisam imala mira, nakon sat vremena otišli smo u bolnicu, ležao je sam, na onom glupom krevetu na hitnoj, infuzija u modrici na ruci, nepomičan, bez jastuka, žedan, srce mi se slomilo što sam ga uopće ostavila. Nisam imala snage ni posvađati se, razmišljala sam samo što sad. Rekli su da će ga zadržati preko noći, ja sam rekla da nema šanse da ga ostavimo, da ćemo mi biti tamo ili ga vodimo sa sobom. On nam je stiskao ruke kao da nas tješi, kao da nas je čekao. Udahnuo je i dugo nije izdisao, pa onda ponovno, otišla sam po doktoricu, opet ga nisam mogla pustiti. Nakon 15min je došla nam reći da je otišao. Moj tata. Najhrabriji na svijetu. Nema dana da ne pomislim "vrati se"
|
|
|
Post by sarky on Sept 4, 2017 9:17:03 GMT 1
Draga free, žao mi je, primi moju sućut Tvoja priča je slična mojoj, isto moj tata, karcinom nepoznatog primarnog porijekla (isto najvjerojatnije pluća) sa metastazama na jetri, po gotovo svim kostima u tijelu i na kraju na mozgu. Jedino što se moj tata uz kemoterapiju uspio izboriti za još 2 i pol godine od dijagnoze. Za 15 dana će biti dvije godine kako ga nema, imao je samo 57 godina, i ne prođe dan da ne razmišljam o njemu, i dalje mi je teško, ali naučila sam živjeti s tim. Napravila si sve što si mogla, kao i ja za svojega tatu, to mi je danas, iako minimalna, ali ipak utjeha.
|
|
|
Post by free11 on Sept 4, 2017 10:39:42 GMT 1
Hvala ti Sarky. Jako mi je žao za tvog tatu, pročitala sam za vrijeme bolesti cijeli topic s mikrocelularnim pa i tvoj put s tatom, sjećam se priče i velik dio mi je uistinu bio utjeha i konkretna pomoć. Moj tata je imao 61. Znam da grubo zvuči ali svačiju smrt promatram sada kroz tu prizmu. Npr. netko s 86 umre, to je mogao biti moj tata, još 25 godina života i ne mogu više osjetiti ni žaljenje za nekim tko je prešao određene godine
|
|
|
Post by sarky on Sept 4, 2017 12:44:54 GMT 1
Točno tako i ja gledam na sve to, pogotovo kad umre netko od meni poznatih a doživio je 80 ili više godina, bude mi žao naravno, ali uvijek se sjetim tate i mislim si da je bar on imao priliku da doživi te godine i uživa u mirovini, znam koliko se tome veselio.
|
|
|
Post by free11 on Sept 4, 2017 15:03:07 GMT 1
Moj tata je na kraju samo rekao, da bar mogu poživjeti koliko i moji roditelji. Moja obitelj nije predugovječna, svi (bake, djede) su umrli prije 75, njegovi roditelji su taman imali oko 74 kad su umrli. I također se veselio penziji i još više unucima. Bio je divan dida. Drugog unuka nažalost nije dočekao i beskrajno mi je žao svih nas koje dotakne i nepovratno obilježi ova bolest. A eto, prošla je godina, bih li se trebala osjećati bolje? Ne znam, ni ne razmišljam o tome niti radim na tome pa čak niti to želim. Velim, većinu vremena imam dojam kao da je tu, a onda se sjetim, sanjam ili ga želim nazvati ili mu želim poslati nešto što je moj sin napravio pa me šokira činjenica što ga u stvari nema. Dugo vremena sam pratila osmrtnice, kao koji je prosjek godina s kojih netko umre, dok nisam odustala jer sam se uvjerila da je on definitivno umro premlad. I dugo sam gledala tipa... aha, onaj je umro sa 65, sve bih dala za još 4 godine, za mjesec, tjedan, za jedan dan kada mu je bilo dobro, sve bih mogla ispočetka, boriti se do posljednjeg daha i biti bolja i biti pametnija i biti jača samo da je tu.
|
|
|
Post by sarky on Sept 5, 2017 7:33:38 GMT 1
Točno znam kako ti je. Ja još uvijek gledam osmrtnice, nesvjesno, i uvijek pogledam to koliko je tko imao godina. To je valjda proces tugovanja još uvijek, vjerujem da će s vremenom proći.
Moj tata kad se razbolio je rekao da mu je žao što nikad neće postati deda, i iako se borio dvije i pol godine, na žalost, nije postao deda, niti se itko od nas oženio (još uvijek nije). Obožavao je djecu, u vrijeme kad se moj tata razbolio taman je bratić postao tata, i njegovog je sina volio kao svog unuka, ali nije to bilo to ipak.
Moj tata nije baš imao najbolju obiteljsku anamnezu, njegov deda je umro sa 54 godine od tuberkuloze, njegov tata sa 55 godina od KOPB-a i moj tata sa 57 godina od raka (koji je najvjerojatnije potekao sa pluća). Tatina mama je još živa, ima sad 83 godine, ali svi muški u njegovoj obitelji su mladi umrli zbog bolesti povezanih s plućima.
|
|
|
Post by holly21 on Sept 12, 2017 21:43:46 GMT 1
Nedostajes mi puno mili moj,dragi-dragani tata!
|
|
|
Post by izgubljena on Sept 22, 2017 8:27:30 GMT 1
Jutros u 8:15 mom tati se navršilo dvije godine da ga nema. Iskreno, nisam mislila ostavljati postove o tome ponovno, no sinoć se dogodilo nešto vrlo lijepo što zaslužuje spomen. Restoran u mojoj ulici slavio je obljetnicu otvaranja i svi smo bili pozvani, jela i pića kao u priči, fešta i muzika. Pozvali me za stol dragi susjedi - muž i žena - pa smo sjeli, jeli i pričali. Taj muž je inače tatin prijatelj od malih nogu, sjetili smo se mog tate, nazdravili rakijicom za njega, a onda je taj gospodin veći dio večeri prepričavao tatine "nepodopštine" iz djetinjstva, kako se moj tata penjao na stabla, naganjao mačke, vozio se na tramvajskom pulferu i razne druge dječje nepodopštine. Doslovno sam plakala od smijeha. Ne vjerujući sama sebi da se od smijeha može i zaplakati, i to kad je tema priče moj tata, i to još na obljetnicu. No osjećala sam se stvarno sjajno, kao da je i tata bio s nama na neki način i želio da se svi dobro zabavimo. Hvala ti, tata moj
|
|
|
Post by free11 on Sept 22, 2017 8:58:24 GMT 1
To je baš lijepo izgubljena. Mi u obitelji često pričamo o tati, sad bi on rekao ovo, sad bi on napravio ono, smijemo se tome, ali tuga je svejedno razarajuća. Nedugo nakon njegove smrti ugledam čovjeka iste građe, gotovo identičnih pokreta i gotovo jednako odjeven. Kao da me prebacilo u drugu dimenziju, skoro sam čovjeku prišla i rekla tata, kao da je najnormalnije da je tu. Sekundu poslije sam se trgnula u realnosti i ta bol ... ma, počela sam shvaćati kako ljudi završe u ludnici.
|
|
|
Post by purple on Sept 22, 2017 11:32:06 GMT 1
Moja mama je umrla prije 6.5 godina, naglo, 2 mjeseca nakon saznanja da boluje od karcinoma, i još uvijek je jednako bolno...Znam koliko je željela biti baka a bila je uz svog unuka samo pola godine, drugog nije ni upoznala...Par dana prije nego što je umrla je rekla da bi toliko željela vidjeti ga kako odrasta... Nakon njene smrti često sam viđala žene koje su mi ličile na nju i na prvu kao sam imala osjećaj kao da sam je ugledala. Ali osjećam je uvijek blizu sebe i znam da čuva moju obitelj i mene sa nekog ljepšeg mjesta. Ružno zvuči ali bolje da nije doživjela moju bolest jer bi je to slomilo...meni bi bilo lakše ali bi njoj ta situacija bila grozna, bila je jako osjećajna... Jako jako mi fali...
|
|
|
Post by holly21 on Oct 17, 2017 19:20:34 GMT 1
Tri mjeseca prodjose.Bože koliko mi nedostajes dobri moj tata.
|
|
|
Post by inesssss on Oct 18, 2017 9:00:47 GMT 1
Ja nezz kako se ljudi nose sa gubicima, nezz kako prihvacaju, naviknu da nekog vise nema.. Vrtim slike po glavi, izadem medu ljude, pisem, pokusavam na neki nacin izbacit iz sebe sve te emocije, ljutnju, bijes, tugu, ocaj, prazninu, al mi neide.. Jer dode noc.. I onda ga cekam da dode sa karata, zakunjam i 300 puti se razbudim da vidim jel dosa.. I onda dode jutro pa se pitam kad je otisa radit, jel kavu skuva popija.. Na groblje nemam snage otic.. Cak mi ni mala nije utjeha, nego bol..
|
|
|
Post by izgubljena on Oct 18, 2017 11:21:43 GMT 1
Draga Ines, to je sve normalno, ne možeš očekivati da se u tako kratkom roku počneš osjećati bolje. Daj si vremena, važno je odžalovati gubitak i ne potiskivati osjećaje i sve što ide uz to jer će u tom slučaju um naći način da izbaci nakupljeni stres - onda to najčešće ide mjesecima nakon smrti, ožalošćeni se čudi da je dobro fukcionirao, a onda ga odjednom zatekne još gora depresija nego da je odmah sve odreagirao na početku (meni se to nakon mamine smrti dogodilo). Zašto ti ne ide? Možda si još u fazi šoka -- treba pričekati. Postoje faze žalovanja (šok,bijes, odbijanje, tugovanje, prihvaćanje) i kod svakog su drugačijeg intenziteta i trajanja. Ako su još u šoku, vjerojatno će ti trebati još malo vremena da odradiš žalovanje, da se isplačeš ko čovjek -- to stvarno pomaže izbaciti bol i tugu i sve. To je jedan veliki proces čišćenja... Prošla sam to s mamom i tatom. Nažalost. Od tate se još nisam skroz oporavila... Samo polako.
Nadam se da imaš neku osobu kojoj se možeš izjadati, popričati s njom... Ili piši tu na forumu, istresi se (pisanje ima terapeutski učinak, to je poznato), mi te čitamo i mislimo na tebe. Tu smo ako možemo kako pomoći.
Normalno je da ti fali svaki dan i da te toliko toga podsjeća na njega, to će vjerojatno još dugo biti prisutno, trebaš samo naučiti živjeti s time. Zato si daj vremena, i ne sili se, ako ne možeš na groblje sada - nemoj. Puno si prošla, ugodi sebi, ići ćeš kad budeš mogla. Dan po dan, malo po malo. Sve je to individualno. Želim ti da nađeš svoj put u tome. Budi mi dobro.
|
|
|
Post by inesssss on Oct 19, 2017 22:50:26 GMT 1
Dobila sam uputnicu za psihijatra.. Pisanje mi je uvik pomagalo (dnevnik, misli, poezija), ali me ne smiruje.. Jos mi je gore, danas mi je rodendan, a njega nema.. Najgori u zivotu
|
|
|
Post by inesssss on Oct 19, 2017 23:22:22 GMT 1
|
|
|
Post by purple on Oct 20, 2017 6:54:14 GMT 1
Ines ne znam što bi ti rekla, riječi utjehe jednostavno ne postoje... prekrasno i pretužno za gledati... vidi se da je bio ljudina od čovjeka...
|
|
|
Post by pashkica on Oct 20, 2017 7:07:59 GMT 1
Inesss, ako se odlučiš za psihopomoć, nađi nekog kvalitetnog psihoterapeuta. Ovi ostali će ti samo dati antidepresive koji će ti dodatno zagorčiti život. Nakljukat će te lijekovima i uputit na božju pomoć. Oprezno!
|
|
|
Post by izgubljena on Oct 20, 2017 7:14:40 GMT 1
Joj, draga Ines, pogledala sam malo, prve 2 minute, nisam mogla dalje, teško mi je to gledati. Prekrasan ste par bili, baš se vidi velika ljubav, sreća i malecka je predivna. Toliko lijepih zajedničkih trenutaka. Neka te to tješi... Iako znam da te sada malo što može utješiti. Moj tata bi rekao: Uspomene su zlatnici za stare dane. Budi sretna da ste se poznavali i da je bio dio tvog života. Što se tiče ostalog, dobro je da si potražila stručnu pomoć, ako tako osjećaš, s vremenom ćeš opet stati na svoje noge. Malo po malo. Bitno je ne požurivati se i prihvatiti stanje kakvo je. Ne opterećuj se pitanjima: Zašto sam sada ovako ili onako... Zamisli da čovjeka sa slomljenom nogom netko tjera na maraton. No sve će zarasti s vremenom i bit ćeš dobro. Ovo nije trajno stanje. Uza sve psihologe, tablete, što god, čovjek na kraju sam sebi pomogne najviše, ovo su samo pomoćna sredstva na putu do oporavka. Drži se, mislimo na tebe! Budi nam dobro, draga naša Ines. Oct 20, 2017 8:07:59 GMT 2 pashkica said: Inesss, ako se odlučiš za psihopomoć, nađi nekog kvalitetnog psihoterapeuta. Ovi ostali će ti samo dati antidepresive koji će ti dodatno zagorčiti život. Nakljukat će te lijekovima i uputit na božju pomoć. Oprezno! Slažem se načelno s pashkicom, no ne treba Ines prihvatiti psihofarmake (pogotovo antidepresive), ako ih ne želi. Ako doktor baš inzistira - objasni mu da nećeš to piti ili promijeni doktora. Premda jedno kraće vrijeme nakon tog događaja nije na odmet pod kontrolom liječnika uzeti neke blaže sedative na kraći rok zbog spavanja i lakšeg funkcioniranja u svakodnevnom životu. I ne daju svi psihijatri odmah antidepresive, to nije istina, pogotovo za ovakva akutna stanja. Antidepresive obično daju ako bi se stanje oduljilo na mjesece, godine itd. I imaj na pameti da je dokazano da sat vremena žustrije šetnje u mozgu proizvodi jednaku količinu dopamina kao i jedna tableta antidepresiva Tako da, Ines, ako možeš, šeći, vozi bicikl, plivaj, ma kako ti se teško činilo, malo po malo. Govorim ti sve iz iskustva. Izlaza ima. Sve će se posložiti malo po malo. Bila si hrabra kao lav za njega, sada moraš biti za malu i sebe.
|
|
|
Post by sarky on Oct 20, 2017 7:57:18 GMT 1
Draga moja Ines, oba filmića su prekrasna! Pjesme koje si odabrala, pogotovo ova od Opće opasnosti, ne znam, ne znam što bi ti uopće napisala.
Znam da ti je teško, i dobro je da si potražila pomoć zbog sebe i zbog svoje curice. Daj si vremena, trebat će ti da polako počneš dolaziti k sebi, trebat će ti puno snage i puno vremena, ali lavica kakva jesi, znam da ćeš se opet dočekati na noge.
Izgubljena ti je baš lijepo napisala, ja ne mogu naći riječi ali znaj da sam tu, svi smo tu za tebe kad god budeš trebala koju riječ utjehe ili ohrabrenja, samo nam se javi.
|
|
|
Post by pashkica on Oct 20, 2017 8:13:10 GMT 1
izgubljena, sve si dobro rekla, ali kako je inesss iz Splita, govorim o splitskoj psihijatriji na Firulama. Naravno da i tamo ima dobrih liječnika, ali većina njih ti šikne koktel tableta i naruči te na kontrolu za 2-3 mjeseca. A to nije rješenje.
|
|
|
Post by izgubljena on Oct 20, 2017 8:38:42 GMT 1
Pashkice, bez brige, tako je isto i u ZG ako se ide preko HZZO u bolnicu psihijatru. Brzinski prepisu AD i 5 min. si tamo, dalje samo kontroliraju terapiju, al nista od nekih dubljih razgovora. Na problemu se dubinski radi samo kod privatnih psihijatara i psihoterapeuta, no to kosta i po 300kn, pa tko moze... Najbolje si pomognes sam razmisljanjem o tome kako to prihvatiti, a bome i razgovor s dobrim prijateljem ili rodjakom pomogne. Meni je dr. opce prakse pomogla puno jer je jako dobra i empaticna osoba, pa sam isla kod nje na razgovore 20ak minuta ponekad i bilo mi je lakse. Bitno je naci osobu koja te razumije, tko god to bio, a to su najcesce ljudi koji su i sami to prosli. Meni je isto puno pomogla razgovorom dobra frendica koja i sama vise nema roditelje - zvala me svaki dan 2 mjeseca ili bi se nasle. To mi je znacilo vise od iceg. Ali moras i sam na sebi raditi, jer tablete pomazu oko 30%, psiholog jos toliko, a moras si pomoci i sam. To je kljuc svega. No treba ici pomalo. Ne sumnjam ja u nasu Ines.
|
|
|
Post by free11 on Oct 20, 2017 16:33:45 GMT 1
Evo tu smo, ekipa koja pomaže. Nitko tko to nije prošao ne može razumjeti. Danas mi je mama opet plakala preko telefona a ja sam ga sanjala. Sanjala sam njegove masline, da ulje kapa iz njih. Sanjala sam i njega, govori li nam da trebamo ići dole. Tek kako sam se probudila sam skužila da je vrijeme za berbu, nije mi do tog trenutka uopće palo na pamet. Ines, kako se nositi s gubitkom... ja ti doduše nisam najbolji primjer. Ima dana da uopće ne mogu funkcionirati. KOntinuirano me pere latentni strah da će se nekom drugom tako nešto desiti. Mama je od straha kupila neki uređaj koji fol čisti kuću od negativnih zračenja i čovjek joj rekao da promijeni položaj kreveta, ono, za smijat se i plakat istovremeno. Ja ne prihvaćam da ga nema, on je meni uvijek tu negdje. Pomirila sam se s tim da se ne mogu pomiriti. Već sam bila rekla, nekad ga sanjam i toliko je jasno i životno i kad se probudim, pomislim da sam u noćnoj mori u kojoj ga nema. Unatoč djeci, unatoč svemu, unatoč tome što je nefer prema drugima da mi ta misao uopće prođe kroz glavu, osjetim se krivom, ali to nema veze s drugima a ima veze s boli. Nekad se uistinu teško nosim s vlastitim zdravim razumom, nekad stvarno razumijem koliko je lako završiti u ludnici. I onda nastavim dalje, svi nastavimo jer moramo s njim uvijek tu pored negdje dok se ponovno ne sretnemo.
Duge sate i dane sam prosjedila pored njega, pazeći na njega, baveći se sa stvarima s kojima su se doktori trebali baviti. U jednom tranutku uhvatila sam da je zagledan u daljinu sa smješkom. To je bilo koji dan prije nego je umro. Pitam se što li je vidio.
|
|
|
Post by inesssss on Oct 20, 2017 20:32:56 GMT 1
izgubljena, sve si dobro rekla, ali kako je inesss iz Splita, govorim o splitskoj psihijatriji na Firulama. Naravno da i tamo ima dobrih liječnika, ali većina njih ti šikne koktel tableta i naruči te na kontrolu za 2-3 mjeseca. A to nije rješenje. No sikiriki, necu tablete. Bude li ih pisala, mrtva ladna je prominim
|
|
|
Post by inesssss on Oct 20, 2017 20:36:27 GMT 1
Evo tu smo, ekipa koja pomaže. Nitko tko to nije prošao ne može razumjeti. Danas mi je mama opet plakala preko telefona a ja sam ga sanjala. Sanjala sam njegove masline, da ulje kapa iz njih. Sanjala sam i njega, govori li nam da trebamo ići dole. Tek kako sam se probudila sam skužila da je vrijeme za berbu, nije mi do tog trenutka uopće palo na pamet. Ines, kako se nositi s gubitkom... ja ti doduše nisam najbolji primjer. Ima dana da uopće ne mogu funkcionirati. KOntinuirano me pere latentni strah da će se nekom drugom tako nešto desiti. Mama je od straha kupila neki uređaj koji fol čisti kuću od negativnih zračenja i čovjek joj rekao da promijeni položaj kreveta, ono, za smijat se i plakat istovremeno. Ja ne prihvaćam da ga nema, on je meni uvijek tu negdje. Pomirila sam se s tim da se ne mogu pomiriti. Već sam bila rekla, nekad ga sanjam i toliko je jasno i životno i kad se probudim, pomislim da sam u noćnoj mori u kojoj ga nema. Unatoč djeci, unatoč svemu, unatoč tome što je nefer prema drugima da mi ta misao uopće prođe kroz glavu, osjetim se krivom, ali to nema veze s drugima a ima veze s boli. Nekad se uistinu teško nosim s vlastitim zdravim razumom, nekad stvarno razumijem koliko je lako završiti u ludnici. I onda nastavim dalje, svi nastavimo jer moramo s njim uvijek tu pored negdje dok se ponovno ne sretnemo. Duge sate i dane sam prosjedila pored njega, pazeći na njega, baveći se sa stvarima s kojima su se doktori trebali baviti. U jednom tranutku uhvatila sam da je zagledan u daljinu sa smješkom. To je bilo koji dan prije nego je umro. Pitam se što li je vidio. Slicno je i kod mene.. Dva dana prije je sidija na krevetu, gleda u daljinu isto tako i smija se. Kad sam ga pitala sta gleda, reka mi je "vidi Maju kako trci" (mala je Maja)
|
|
|
Post by izgubljena on Oct 21, 2017 8:38:26 GMT 1
Slično i kod mene - moj tata je dva dana prije kraja nacrtao ovaj crtež koji imam na avataru... Tumačim da je to on u nekoj njegovoj verziji raja, mlad, sretan, sunce na nebu i kucica na brdascu. Znaju oni, predosjećaju... Tata je to iz cista mira nacrtao u biljeznici u koju je upisivao kad je uzeo koji analgetik. Nikad nista nije crtao. Onda dva dana prije kraja - to. Ines, zaboravih reći da je mala Maja jako na tatu, bar mi tako izgleda na slikama. Neka ti ona bude najveća utjeha. Psihijatru napomeni jasno da ti je najvise potreban razgovor, pa ako on odmah krene u pravcu tableta (koje smatram da ti nisu potrebne), onda vidi hoces li dalje biti kod tog dr. Free11, vjerujem da nam se oni javljaju u snovima, da nam žele poručiti da su dobro. Nećeš završiti u ludnici, vjerojatno si još u fazi odbijanja. Teško je to. Ali treba se pokrenuti malo po malo. Mene uvijek pokrene misao da tata ne bi htio da budem tužna i nesretna. Borba svaki dan. Sretno, cure drage
|
|
|
Post by inesssss on Oct 23, 2017 20:49:12 GMT 1
Izgubljena, daa, cila je na njega, crte lica, građa, prsti pogotovo oni na nogama, moje su samo usne i rupica na bradi.. I to je ono sta dodatno otezava stanje.. Bila sam danas kod psihica. Nije puno pitala, ono sta je bilo je vezano za odnose izmedu nas dvoje, mene i mojih, njega i njegovih. Ja sam mlila uru vrimena. Tablete nije pisala, samo Helex od 0,25 po potrebi, da imam povisenu razinu anksioznosti. Nista posebno mi nije rekla, nabrojala mi faze zalovanja i upozorila na njih, da vrime mora proc, da moram mislit na buducnost (rekla sam joj da sam pokusala, ali da razmisljam o tome koje ga bube sljedece jedu - odvratno ali istinito), da bi se tribala zaokupirat bilo kakvim obavezama da si ispunim dan i da dodem za mj dana.
|
|
|
Post by izgubljena on Oct 24, 2017 7:35:52 GMT 1
Dobro da si bila, no moram ti napomenuti da su Helex prilično "zeznute" tablete. Ja to ne bih pila, ima i drugih lakših alternativa (Normabel, Lexaurin npr.) koje ti može dati i dr. opće prakse. Helex jako brzo izaziva ovisnost, ali svi sedativi uostalom. Nisam nikad pila Helexe, baš zbog gore navedenog iako su mi ih prepisali nakon mamine smrti, ali znam ljude koji ih jesu pili i bilo im je koma prestati. Zato se svi sedativi i uzimaju po potrebi (NIKAKO redovito, svaki dan, kao npr. antibiotik). I to što kraće - nekoliko dana ili najviše tjedana, ukupno najviše mjesec dana. Inače imaš više štete nego koristi. Naravno, sada moraš funkcionirati, no kažem ti ovo da znaš. Imaš i biljnih tableta za kupiti u ljekarnama na bazi Valerijane i Pasiflore, no to ne smiješ uzimati s Helexom i drugim sedativima.
Rekla ti je u principu sve što i sama znaš, svi to znamo, samo ti treba vremena. Svježe ti je to još sve. I potpuno je normalno da se tako osjećaš. Idi dan po dan, ugađaj sebi i maloj. Otiđi na frizuru, na masažu, u kino... što god bi te veselilo. Drži se, draga naša, bit će sve dobro.
|
|
|
Post by pashkica on Oct 24, 2017 8:06:57 GMT 1
Ines, nikad ne preboliš, samo se naučiš živjeti s tim. To ti je sva mudrost, nažalost.
|
|
|
Post by Vanda on Oct 24, 2017 16:32:31 GMT 1
Eglonyl ne izaziva ovisnost. Frend mi ga uzima povremeno zbog stresa na poslu.
|
|