|
Post by pashkica on Mar 26, 2017 16:40:40 GMT 1
Muž mi se već tri godine bori s karcinomom debelog crijeva (operacije, kemo itd. već kako to ide) i tijelo se ponaša predvidivo. Međutim, ono što je nepredvidivo je njegovo psihičko stanje: prvu godinu je bio vrlo optimističan i poduzetan; drugu godinu je bio u dubokoj kliničkoj depresiji (s dva pokušaja suicida), a i to se riješilo s psiho pomoći i lijekovima. Sad je treća faza u tijeku: agresivnost i netrpeljivost, i to takva da smo skoro na rubu razvoda (što ja nikako ne želim). Ne fizička agresivnost, nego se s njim ne može ni o čemu razgovarati bez da plane i da se posvađamo. Za stručnu pomoć više ne želi ni čuti! Ja ne želim niti mogu tako živjeti, a znam da ne želi ni on. Ima li netko ovakvih iskustava sa svojim oboljelim članovima obitelji da ih podijeli sa mnom i da mi eventualno neki savjet?
|
|
|
Post by Vanda on Mar 26, 2017 18:09:13 GMT 1
Pashkice - napravit cu sutra novu temu za ovaj problem!
|
|
|
Post by Vanda on Mar 27, 2017 10:37:09 GMT 1
Pashkica - ja sam tijekom liječenja bila nemoguća; netrpeljiva i agresivna. Pogotovo kad sma išla na kemo. I bila sam svijesna toga da sam takva i bilo mi je žao, ali nisam si mogla pomoći. I mama i suprug su skakali oko mene i stalno me nudili sa nečim, a meni je sve to išlo na živce. I sama sam sebi išla na živce jer sam znala da su dobro mislili. A najviše mi je išlo na živce što su mi dozovljavali da budem bezobrazna, što mi nisu vratili. Kontradiktorno, zar ne? Vjerujem da je tvom suprugu već svega dosta i da je ljut na bolest. Ti si tu nažalost kolaterlana žrtva. Ja tvog supruga ne znam, ali ako jako plešeš oko njega, možda trebaš prestati i ponašat se normalno. Možda se on želi osjećati što normalnije, a ti ga štediš u kućanskim poslovima i ophoćenju pa ga to stalno podsjeća da je bolestan.
|
|
|
Post by pashkica on Mar 27, 2017 14:07:57 GMT 1
Hmmm, hvala na odgovoru, Vanda i otvaranju teme. Međutim, situacija je ipak mnogo složenija. Nije da ga tetošim, dapače, nastojimo živjeti normalno, on radi, nije ni na bolovanju. Ne pričamo o bolesti uopće, zapravo ne možemo više pričati ni o čemu. Dok je patio od depresije i anksioznosti, nije se micao od mene, kao malo dijete. Sad me međutim više ne može smisliti. Mislim da mu je bolest i sve kroz što je prošao (i tko zna što ga još čeka) promijenila psihu, to kao da više nije on. Inače zajedno smo 21 godinu i zaista smo uživali, pa čak sve donedavno baš bolesti usprkos...
|
|
|
Post by pashkica on Oct 30, 2018 19:51:12 GMT 1
Evo da se apdejtam na svoja gornja dva komentara: muž me ostavio. Spakirao se i otišao u nepoznatom pravcu. Nakon više od četiri godine borbe s njegovom bolešću, terapija, muke s tijelom i psihom, čekanja nalaza, nespavanja i straha, ja više nemam briga u životu. Over and out.
|
|
|
Post by likili on Oct 30, 2018 23:35:32 GMT 1
ojebemti.. ali,bolja varijanta nego da si se ti spakovala i napustila ga,a ima i toga, i koliko znam rđav je osećaj.. ako je u dobrom stanju pa šta drugo nego da mu poželiš svu sreću ovog sveta. prošla sam kratku borbu uz m,i kod nas se priča rđavo završila,umro je. trebale su mi godine da se dovedem u normalu. meni bi lakše selo da se zalečio i ostavio me,ako ti to nešto znači. nije lako,ali,ako je bilo nepodnošljivo, pa bolje je za oboje. drž'se!
|
|
|
Post by novi on Oct 31, 2018 2:18:54 GMT 1
Evo da se apdejtam na svoja gornja dva komentara: muž me ostavio. Spakirao se i otišao u nepoznatom pravcu. Nakon više od četiri godine borbe s njegovom bolešću, terapija, muke s tijelom i psihom, čekanja nalaza, nespavanja i straha, ja više nemam briga u životu. Over and out. Mogao bi svasta napisati, ali sam ostao bez teksta.
|
|
|
Post by pashkica on Oct 31, 2018 7:48:09 GMT 1
Haha, novi, 😂😂 kad ti se vrati tekst napiši ga, molim te!
|
|
|
Post by Vanda on Oct 31, 2018 8:38:32 GMT 1
Pashkice - žao mi je. On je u teškoj situaciji, ali i ti si. Mnogi parovi se slome i na puno manjim problemima od ovoga. Ako ništa, ti si ostala čovjek i bila si uz svojeg partnera bez obzira na sve. Sada se potpuno zasluženo možeš okrenuti prema sebi. Sretno!
|
|
|
Post by pashkica on Oct 31, 2018 8:57:35 GMT 1
Vanda ❤️ uvijek nađeš prave riječi. Uvijek.
|
|
|
Post by eka on Oct 31, 2018 21:53:20 GMT 1
Zao mi je. Cuvaj se. Tko zna zasto se tako moralo odviti sve. Pozdrav.
P. S. Sta se tice psihol.problema tijekom lijecenja.. a svi ih imaju, meni je najteze bilo kad je moj otac shvatio i rekao da nece gledat unuka kako ide u skolu, kad dovede prvu curu doma, kada bude isao na plivanje klizanje nogomet vozio role po plazi, ljutio se inatio i plakao. Nisam znala sto reci na to, zaista svaka rijec utjehe zvucala je glu-po. Samo obostrane suze. Onda uzdah, izdah, osmijeh i glava gore dok ide.. prije nego je otisao njegov prijatelj to jutro iz posjete, tata se nije vise mogao micat oci su mu bile zatvvorene.. prijatelj mu kaze: Idem, pa cu se vratit. Vidimo se druže!” I onda tata pusti suzu kroz zatvorene oci samo to je mogao. Vidjeli su se tog popodneva. Tata negdje odozgo, a prijatelj uz njega sjedi do bolesnickog kreveta na stolici i place.
Oprostite ako sam pretjerala ali. Pise psiholoski problemi, a imam ih mnogo :-)
|
|
|
Post by novi on Oct 31, 2018 22:56:42 GMT 1
Haha, novi, 😂😂 kad ti se vrati tekst napiši ga, molim te! Ma nemam teksta ni dalje. Znam da su se i meni svakakve svinjarije vrzmale po glavi dok sam krenuo sa kemoterapijama. No, vi ste izdrzali 4 duge godine, pokusaje suicida, depresije... Sigurno da nije tu odluku sada donio na brzinu, vec nakon dugog razmisljanja. Ukratko, ne zasluzuje te. Uzivaj u zivotu. Carpe diem
|
|
|
Post by eka on Nov 1, 2018 0:28:28 GMT 1
Haha, novi, 😂😂 kad ti se vrati tekst napiši ga, molim te! Ma nemam teksta ni dalje. Znam da su se i meni svakakve svinjarije vrzmale po glavi dok sam krenuo sa kemoterapijama. No, vi ste izdrzali 4 duge godine, pokusaje suicida, depresije... Sigurno da nije tu odluku sada donio na brzinu, vec nakon dugog razmisljanja. Ukratko, ne zasluzuje te. Uzivaj u zivotu. Carpe diem Meni je jedna zena rekla za slicnu situaciju.. “Ne zelim opet gledati muza kako pati dok se skrbi o meni”
|
|
|
Post by novi on Nov 1, 2018 0:45:20 GMT 1
Meni je jedna zena rekla za slicnu situaciju.. “Ne zelim opet gledati muza kako pati dok se skrbi o meni” Ima i toga. Kada nekoga toliko volis da ga jednostavno zelis odbaciti od sebe na sto ruzniji nacin da te zamrzi na neki nacin (sa time i lakse preboli), te da mu vise ne predstavljas teret. Samo onda ne pokusavas sa suicidima i ne cekas 4 godine da odes u nepoznato. Vec odes odmah i to u poznato. No, mozemo mi sada nagadjati o tome sto se njemu vrti u glavi, ali, ako ne zna niti pashkica, tek mi ne znamo.
|
|
|
Post by pashkica on Nov 1, 2018 10:43:43 GMT 1
Što se raka tiče, on je sad u remisiji, tako da nije otišao iz obzira prema meni. Što se psihe tiče, mislim da je u pitanju želja da pobjegne iz vlastite kože - što je nemoguće - i da mu se dugogodišnja depresija sada manifestira na drugi način. Prekinuo je komunikaciju i sa vlastitim roditeljima i bratom. Psihopomoć koju je on primio bila je loša i nedostatna, manjim dijelom zbog liječnika koji samo kljukaju tabletama bez adekvatne psihoterapije, a većim dijelom zbog njega koji je odbacio čak i tu terapiju. Bojim se, međutim, da ovo nije kraj priče, iako bih sad već iz vlastite sebičnosti željela da jest.
|
|
|
Post by carica on Nov 1, 2018 10:46:32 GMT 1
Paskica, sve se događa s nekim razlogom. Meni osobno je decko bio velika podrska tokom lijecenja, a cesto smo razgovarali o tome kako jako malo ljudi, odnosno partnera prati na kemo ili zracenje. On je uzimao i slobodne dane, da bi bio sa mnom taj dan kad bi dobivala kemo. Zracenje sam prilagodila njemu, tj.odlazila sam navecer na zracenje, ali opet samo da budemo skupa. Koliko god je vremenski trajala kemo, on je mene uvijek docekao s osmijehom u hodniku. Sjećam se da sam ga jednom pitala, da li misli da ću ja to rijesiti i da li ću moći do kraja izdrzati kemo posto su mi bile uzasne....rekao mi je samo "ti si borac". Godinama i radimo skupa i super se slazemo. Tako da se nadam da će i ostati. A ti, paskica glavu gore, dala si sve od sebe, kao i svaka prava žena!!!😇
Tesko je i suditi, sto se njemu desava u glavi. Znam po sebi da sam imala blago rečeno "đumbus u glavi",tek poslije liječenja. Sve su to određene traume za cijeli zivot...😓😓
|
|
|
Post by pashkica on Nov 1, 2018 10:59:14 GMT 1
Hvala, carice, da, napravila sam sve što sam mogla i trebala, savjest mi je mirna. Svaki brak, veza može doći kraju iz niza razloga, to mi je jasno. Međutim, nama je bolest zaista uništila sve jer smo 20 godina lijepo živjeli i dobro se slagali, bili srodne duše i najbolji prijatelji. Onda je on postao neki drugi čovjek, neprepoznatljivi stranac. A zatim se sve raspalo. Kako god, ja idem dalje i život je lijep!
|
|
|
Post by novi on Nov 2, 2018 2:22:15 GMT 1
Bojim se, međutim, da ovo nije kraj priče, iako bih sad već iz vlastite sebičnosti željela da jest. Lako moguce da nije kraj. Dosta toga se moglo pogoditi. Od krize srednjih godina, preko zelje za paznjom do onoga sto nosi lijecenje od raka sa sobom.
Da ne zaboravim ono klasicno - da se muski nekada znaju ponasati kao malo dijete. Jesam musko, ali... Nitko od nas (musko/zensko) nije savrsen.
|
|
|
Post by Vanda on Nov 2, 2018 9:44:43 GMT 1
Jako je teško biti bolestan i na "teret"drugima, pogotvoo ako si cijeli život bio samodostatan. Još gore ako si prije bolesti ti bio oslonac i "stijena" drugima. U bliskom okruženju sam imala sličnu situaciju kakvu pashkica opisuje. Jednostavno, ljudi se ne snađu i jako ih to pogodi. Ja znam da kad sam se ja liječila da sam bila nemoguća, već sam to ranije pisala. Baš sam znala bit neugodna prema bližnjima i bila sam toga svjesna, ali sam se teško kontrolirala. Budeš ljut na cijeli svijet. Vjerujem da pashkice sada misliš da nemaš pravo da ti bude teško jer je on bolestan, ali imaš pravo. Rak napada cijelu obitelj, ne samo oboljelog i imaš potpuno pravo I da budeš ljuta i na život i na supruga. Jer koliko god mu je teško, vaših zajedničkih 20 godina je trebalo vrijediti više od rakčine. Makar je trebalo vrijediti toliko da ostavi neko pismo, objašnjenje, bilo što, a ne da ode bez riječi. Jebiga, tko zna što mu se vrti u glavi, ali stvarno nije do tebe jer se isto ponio i prema ostatku obitelji. Drži se I misli sad na sebe, a što bude bit će. Izdržala si sve ovo, ti si jaka žena.
Eka - samo ti piši, nisi pretjerala, zato ova tema i je ovdje.
|
|
|
Post by pashkica on Nov 15, 2018 15:57:06 GMT 1
Razmišljala sam u zadnje vrijeme... Je li moguće da je moj muž, u nemogućnosti da se nosi s rakom koji se stalno vraća, liječenjima, strahovima, depresijom i svim tim, u samoobrani razvio jednu novu drugačiju osobnost (Dr Jeckyll and Mr Hyde?) koja je toliko gruba i bezosjećajna da bude u stanju izdržati sve što ga čeka? Split personality? Je li to kod njega možda bio jedini način da se preživi i izdrže strahote neizvjesnog života ili je li uopće moguće takvo nešto? Jer ne mogu povjerovati da se netko koga sam poznavala 20 godina kao sasvim drugačiju osobu toliko promijeni. Gdje je to sve dosad čučalo?
|
|
marin
Novi član
Posts: 47
|
Post by marin on Nov 15, 2018 20:46:59 GMT 1
Nisam psiholog ali mislim da većina ljudi koja je obolila od malignih bolesti nije ostala ista. Malo ljudi razmislja o smrtnosti, a kad im se tako nesto desi malo tko moze reći da se nije promjenio. Neko to teze podnese, neko lakse ali mislim da niko nije izasao iz te borbe isti.
|
|
|
Post by novi on Nov 16, 2018 1:22:32 GMT 1
Razmišljala sam u zadnje vrijeme... Je li moguće da je moj muž, u nemogućnosti da se nosi s rakom koji se stalno vraća, liječenjima, strahovima, depresijom i svim tim, u samoobrani razvio jednu novu drugačiju osobnost (Dr Jeckyll and Mr Hyde?) koja je toliko gruba i bezosjećajna da bude u stanju izdržati sve što ga čeka? Split personality? Je li to kod njega možda bio jedini način da se preživi i izdrže strahote neizvjesnog života ili je li uopće moguće takvo nešto? Jer ne mogu povjerovati da se netko koga sam poznavala 20 godina kao sasvim drugačiju osobu toliko promijeni. Gdje je to sve dosad čučalo? Prije bi rekao da se radi o krizi srednjih godina u kombinaciji s onime sto ga snaslo. Nema potrebe da si sada postavljas pitanja. I ja sam bio u 15godisnjoj vezi kada je rak krenuo, a da se ona nije znala nositi sa time. Nikakva podrska, nikakvi savjeti koje sam zatrazio. Jednostavno je to ignorirala, iz inozemstva gdje je radila. I dan, danas ona ne zna kroz sto sam prosao. Napravila je taj oklop oko sebe kao da nisam prosao kroz sve to i da sam zdrav bio i ostao. Kako vrijeme prolazi vidim da joj je krivo zbog toga, ali tko sam ja da sudim... Jednostavno smo u odnosu toplo-hladno. Sto zelim reci ? Kada dodje to teskih trenutaka ljudi se mijenjaju. Neki se lakse nose sa problemima, a neki teze. Nema smisla postavljati pitanja na koje necemo dobiti odgovore.
|
|
|
Post by pashkica on Nov 16, 2018 7:25:14 GMT 1
Hvala na odgovorima i promišljanjima. Jasno mi je da svako životno iskustvo, pogotovo ona teška, ostavi pečat na nama i promijeni nas. Također razumijem da svaka veza ima svoju priču i svoje zakonitosti, i ni jedna nije ista. Ipak, kako je on (bio) psihijatrijski bolesnik, mislim da je situacija ipak malo klinički složenija, a kako me ljudski mozak i psiha oduvijek zanimaju, ne mogu si pomoći a da ne razmišljam o mogućnostima.
|
|
|
Post by Vanda on Nov 21, 2018 12:14:45 GMT 1
Mislim da se ne kaže uzalud da se na muci poznaju junaci. Netko nakon životnih problema postane empatičniji, a netko bešćutniji. Ja sam recimo postala puno manje tolerantna, ako mi netko u životu čini zlo, brzo ga izbacim bez ikakve grižnje savjesti, a prije bi trpila I nastojala razumjeti. Nadam se da sam postala i empatičnija, ali o tome bolje da drugi sude. Možda tvoj suprug nije htio da se ti više patiš skupa sa njim.
|
|
|
Post by pashkica on Nov 21, 2018 13:36:43 GMT 1
Otići od nekoga nakon 22 godine bez riječi, objašnjenja i pozdrava je sve samo ne nesebičnost. Kako god, život ide dalje...
|
|
|
Post by Vanda on Nov 22, 2018 10:48:31 GMT 1
Slažem se, pashkice. Nisam ni rekla da je nesebičan. Ali možda je sebi tako opravdao svoj potez. Drži se.
|
|
|
Post by novi on Nov 24, 2018 1:02:29 GMT 1
Pashkice, svima se nama svasta vrti po glavi. Eto, da budem iskren i meni. Optimist jesam, ali mi onaj crv u glavi svo vrijeme radi. Koliko god mi sve ovo sada izgleda kao iz snova (sa svim nuspojavama) itekako sam svjestan da sam jako kasno dosao na "lijecenje". I ona dva PET-a koji su pokazivali relativno visoku aktivnost mi isto ne daju mira. Cisto, jer nakon toga vise nisam isao na PET, mada CT-ovi do sada pokazuje regresiju, odnosno smanjivanje limfnih cvorova.
|
|
|
Post by pashkica on Nov 24, 2018 16:54:48 GMT 1
novi Nadam se da će sve biti ok. Vanda Ne brini držim se ja, dobro sam. Samo razmišljam, pa podijelim svoja razmišljanja. Tebi hvala na uvijek pravim riječima u pravom trenutku.
|
|
|
Post by Vanda on Nov 28, 2018 10:27:50 GMT 1
Samo ti podijeli svoja razmišljanja, tome forum I služi.
|
|
|
Post by aglaja on Dec 12, 2018 11:03:05 GMT 1
Pashicke zao mi je zbog cijele situacije koja je komplicirana na sve moguce nacine. Kao oboljela od raka mogu reci da se mijenjam iz dana u dan. Od devetog mjeseca pa do danas prolazim kroz neki proces koji ce potrajati i za koji ne znam gdje ce zavrsiti. Tko zna kakva cu ja osoba postati. Svaki novi dan donese nove misli i zakljucke, na drugaciji nacin nego kad sam mislila da sam zdrava. Bolest tvog muza je utjecala na vas oboje kao pojedince ,a onda i na dinamiku vaseg odnosa. Ti si ostala uz njega u dobru i u zlu i to govori nesto o tebi kao osobi. On je otisao i najgore je da ne znas zasto. To zna samo on, a pitanje je koliko je bio svjestan sto radi kad je odlazio. Osim karcinoma s kojim ste se borili i ti i on svako na svoj nacin, on se razbolio od depresije. Depresija je ozbiljna bolest koja cini da je tesko vidjet osobu iza bolesti. Zelim reci da ti dugo vremena vjerovatno nisi vidjela svog muza kakav je. Njegovo ponasanje je dobrim dijelom bilo simptom bolesti. Mozda i to da je samo tako otisao je resultat depresije. Nadam se da si ti pronasla malo mira , a i da je on na sigurnom.
|
|