Maligna bolest u obitelji: razmjena iskustava, podrške, ...

[zivotjeradost24]

Pozdrav sarajki,i ja sam iz sarajeva pa mi je bas drago cuti....obozavam taj grad...
Nego to sto pisete o tati...i ja sam sama postala kivna na svih...i na najblize...osim djece.....kolicina samosazaljenja je nemjerljiva...nesto sam slabija nego inace,da li zbog terapija ili ko zna cega pa sam jos gora jer ne mogu zivjeti tempom kojim ja hocu...i jos kad mi kazu moze kako moze posve podivljam....razmisljala sam o tome i ipak je proslo nesto vise od mjesec dana kada sam saznala da moram prvo na terapije pa cemo onda vidjeti.....puno informacija je potrebno probaviti..a kod mene to i tako sporije ide....bolest ova je odvratna bas zato sto ne znamo sto nam nosi...,.izbjegavam i drustvo i familiju..a uvijek sam bila vesela,volila puno ljudi oko sebe a sad potpuni preokret....drzite se dobri ljudi,to su procesi koji moraju proci......pozdrav

[marijana]

Moj stric ima nekog fenda kirurga u nekoj privatnoj klinici u Londonu... E sada taj se kirurg koliko sam ja shvatila bavi presađivanjem organa al je navodno dobar u svom poslu i dali smo mu nalaze mog tate i čovjek je poludio kad je vidi način na koji se provodilo liječenje tj, kirurško liječenje mog tate. Taj Londonac je bio tu kod nas u gradu pred par tjedana i dogovorio s mojim tatom da on kao stručniji popriča sa onkologom na tel i to se dogodilo. Onkolog mu objasnio da nema dovoljno nalaza za počet kemo i to smo odradili i počeli sa kemoterapijom. Zatim je taj londonac išao natrag i pokupio sve nalaze mog tate da ih pogleda ipak više mišljenja nekad dobro dođe. Frenda od mog tate neki kirurg zezne ništa po život opasno al krivnjom kirurga zakomplicira mu se stanje... Moj tata razveza priču kako bi on bio umro da su ga operirali u našoj bolnici i itak drvlje i kamenje na ove naše liječnike. Zove londonac danas i traži kako da stupi u kontakt sa liječnikom koji ga je oprirao jer da se tako ni životinje ne liječe da taj njegov radi negdje van naše države da bi mu morao platit masnu oštetu i izgubio bi licencu i još bi završio u zatvoru jer je moj tata mogao umrijet da srećom nije dobio ovog onkologa nego da je pristao na prijedlog operatera i ostao gore na kemo... Tata neda da se zove operater on je dobar čovjek greške se događaju itd... i njegov zaključak je da je on prošao bolje nego frend jer je njega zajebo razvikan liječnik... Znam da je teško prihvatit bolest i sve to ali on se ponaša prema nama kao da smo mu stavili te tumore u crijeva i sad mi moramo odgovarat za to. Biti njegove sluge. Svaki dan može u šetnju i proći kraj apoteke i pri izlasku i pri povratku kući ali nije u stanju svratit u apotekui uzet si tablete nego moramo mi. Sestra mu nesmije reći dobro jutro odmah poludi, mama ako nije stavila nešto ispred njega onaj tren kad je zatražio eto svađe, ako ja nisam slobodna ići s njim kod liječnika kad je on to zamislio eto sr... Kad dođe u bolnicu prime ga kao predsjednika za nijedan nalaz do sada nije čekao više od 15 min al tu su svi nesposobni (samo kod onkologa se dugo čeka jer je on jadan sam na cijelu županiju ili na oko 450 oboljelih barem ih je bilo toliko prije 6 mj) a " razvikani kirurg" je dobar čovjek jer mu je sredio petscan za tjedan dana...E i onkolog je jako bahat jer pušta ljude da čekaju, al s mu rekli da je po stručnosti među 5-6 onkologa kod nas pa mu on može oprostiti malo čekanja... Neznam više kako bit obzirna prema njemu i kako sve to izdržat da nas sve ne izludi... Kakao staati tome na kraj? Izvinjavam se na predugom postu ali negdje sam moralaovo istrest da ne puknem skroz...

[onakojakoraca]

Evo mene malo pod ovom temom...

Mama (sad ima 55 godina) od ljeta 2017. boluje od karcinoma. Na kratko smo mislili da smo ga se riješili, no brzo se vratio prošireniji nego što je bio... Pa su sada opet u tijeku kemoterapije.

Biti ću sebična pod ovom temom. Mučim se sama sa sobom jer nemam pojma kako se ponašati. Kako se osjećati. O čemu misliti. Ništa ne znam. Sve mi je izmiješano. 
Dobro je ona sada pa se osjećam i grozno kada se jadam jer znam da ima ljudi kojima je toliko gore. Mama se s obzirom na kemoterapije dobro osjeća. Ima dana kada je jaka ali i dana kada se primjeti njezina unutarnja borba. No, pregrmi ta 4 dana u bolnici na kemoterpaiji, pa onda malo više od tjedan bude doma, pričamo, kad se malo oporavi idemo u šetnje, na predstave... i stvarno je dobro. Mislim, to je neko novo dobro. Drugačije nego ono pravo dobro kada nije bilo tih kemoterapija, strepnja od nalaza, straha... Ali dobro je.

U obitelji ne pričamo baš o bolesti, odnosno ne pričamo o tome kako se tko do nas osjeća u odnosu na nju.
Na van je kod mene sve i na poslu i u društvu u redu. A unutar sebe imam hrpu strahova i pitanja iz dana u dan. Mislim da me pogađa što nemam s kim o tom razgovarati. Ljudi iz mog okruženja su u svojim sretnim filmovima (planiraju vjenčanja, čekanju beba, doktoratu...), tako da i oni koji i znaju da je mama bolesna, ne pitaju ili vrlo rijetko me u prolazu pitaju za nju. Još rijeđe netko pita kako sam ja s obzirom na tu situaciju. Mislim, ima uvijek onih "što ima?" koje su u prolazu postavljamo. Znam, sebična sam jer ipak je mama ona kojoj je najeteže, ali htjela bi da imam s kim o tom razgovarati. Odnosno, da me netko iskreno pita, pa da mu s povjerenjem mogu reći. No dobro, tu je vjerojatno i moja greška jer nisam od onih koji će prvi nekom prići i krenuti se jadati... zbog straha da ću ih opteretiti.
Najviše me zaboli ili naživcira kad netko pita "I.. koja je prognoza?". Valjda mi tek takvo pitanje posvjesti stvarnost jer nastojim ne razmišljati o statistikama. 

Užasna mi je pomisao na maminu bolest, a o njezinoj smrti ne mogu ni razmišljati. Ni o patnji koja ju čeka ne mogu razmišljati. Stvarno ne mogu. Pa mi dobro dođe bar se tu malo izvnetilirati.
Bojim se novih njezinih nalaza i što će oni pokazati. Svega. 

Nastojim si govoriti da moramo živjeti dan po dan. Jer u konačnici, nitko ne zna koji dan mu je zadnji. Govorim si da moram biti pred mamom pozitivina i pred tatom (jer i njemu je teška ova situacija). I većinom mi to uspije. Ali eto, nekad me ipak strah i negativne misli previše obuzmu... pa onda umori borba sa samom sobom.

Nadam se da nisam fulala bit ove teme.  

[pashkica]

Razumijem te u potpunosti. Svi te ovdje razumijemo.Isto sam prolazila najprije s ocem, pa onda s mužem: neizvjesnost, strepnju, paniku od nalaza po koje bih jedva uspjela fizički otići od straha. Zatim njihovu fizičku patnju i strah od smrti koji im se vidio u očima. Na kraju sam se od svega toga i sama razbolila i borim se s vlastitim karcinomom. Zato, pripazi na SEBE, to ti je moj savjet.

[carica]

onakojakoraca

U svemu te u potpunosti razumijem, isto smo prošli sa tatom, bolest je užasno opterećenje u obitelji, a najgore kad nemaš s kim popričati. Sad kad sam i sama bivsi onkoloski bolesnik, točno znam kako se i on osjećao. Znam da se teško trgnuti od toga, ali kao sto ti je pashkica rekla, pazi na sebe...
Slažem se da nam je društvo katastrofa, npr.ja sam preživjela rak, vec god.i pol radim, psihički i fizicki sam bila nula nakon povratka, nitko ni ne pita kako sam, otupjeli smo svi,ispočetka me to frustriralo, ali opet imam tu i tamo razgovor sama sa sobom🤔...imam svoje ciljeve i prioritete, (najbolje mi je kad me pitaju, kad ćes na porodiljni?!wtf-liječis rak i onda takvo pitanje)
I najbitnije mi je da dečko i obitelj dalje stoje uz mene, a to je zapravo i jedino što trebam...❤❤❤
Budi uz mamu, zasigurno ćete biti jos dugo skupa, borba je teška, ali nemojte odustati, medicina napreduje svakim danom, i neke bolnice su naprednije u Hrvatskoj od ostalih, tako da uvijek imaj vjere i stvarno pazi na sebe🍀

[aglaja]

Onakojakoraca pišem ti iz perspektive osobe oboljele od raka. Imaš se pravo osjećati kako god hoćeš. I imaš pravo misliti što hoćeš. Nemaš se razloga osjećati grozno zato što si rekla kako se osjećaš. To nije jadanje. Nikad ne znaš što muči te koji su u naizgled sretnim filmovima. A možda su baš i sretni i u dobrom periodu života. Vjerujem da ako prihvatiš da ti se život promijenio i da je drugačiji zbog bolesti mame da će ti biti lakše. I meni je bilo u početku teško prihvatiti da mi je život na standby dok drugi oko mene žive svoje sretne filmove. A onda sam shvatila da je to moj život i da ga moram takvog živjeti. Lijepo je da se družiš s mamom i to je najbolje što možeš napraviti. Vjerujem da je njoj drago da si odrasla, jer je meni kad sam se razboljela najteže bilo što se tiče djece i njihove budućnosti. Isto tako vjerujem da tvojoj mami najviše pomaže ako vidi da tebi ide dobro u životu. Bolest je dio života i to treba prihvatiti. Ne obaziri se puno na druge ljude. Tko ovo nije prošao teško je razumjeti. Ako baš nemaš s kim razgovarati, a potrebno ti je porazgovaraj s nekim psihologom.

[Vanda]

Onakojaloraca - Uopće nisi promašila bit ove teme, naprotiv. Uzasno je tesko suocit se sa vlastitom smrtnoscu ili smrtnoscu clana obitelji. Dapace, nas mozak ni ne prihvaca da smo smrtni, ni mi ni nasi najmiliji. Rak se dogadja drugima i onda smo u soku kada se dogodi nama. To je o jedan od razloga zasto te ljudi ne pitaju kako si. Ne zele razmisljati o bolesti i tragedijama. Tko tesku bolest nije prozivio (bilo kao bolesnik ili clan obitelji) ne moze si ni zamisliti kako je to. Isto kao sto si nitko ne moze zamisliti kako je to bit silovan ili u ratu bez da to prozivis i stoga ti ponašanje ljudi koji su to prosli moze djelovati nelogicno (aka Aco Stankovic o zrvtama zlostavljanja).

Realno, ti jesi u teskoj situaciji i imas potpuno pravo da se pozalis i osjecas lose. Boris se sa smrtnoscu roditelja, nemas potporu u nasem zdr sustavu, brines se. Sve je to potpuno normalno i ne trebas imati griznju savjesti. Zato ova tema i sluzi. A nije ni sramota otici porazgovarati sa psihologom/ psihijatrom. Vudum da se trudis naci nesto pozitivno u svojoj situaciji i pozdravljam to. Ali ponekad covjeku treba i malo da si dozvoli da bude tuzan. I to je ok. Drzi se i slobodno pisi.

Carice - ja kazem da ukljuce mozak i pokusaju povezat pojmove kemo i plodnost. Vecini bude neugodno i pitanje se onda obicno vise ne nije povezan sa smanjenjem plodnosti, ali neugodni pitaci to ne znaju. A moja politika je da za bezobrazno potanje dobijes bezobrazan odgovor.