|
Post by novi on Nov 17, 2017 0:15:15 GMT 1
novi - taj "zasto" mi najvise neda mira, jer odgovor na njega postoji sigurno.. Da si predbacujem da sam mogla vise - predbacujem, iskreno.. E taj dio sa lipsim i boljim mistom, sorry, al kako moze bit bolje da te jedu crvi? Oprosti na svojevrsnoj brutalnosti i istresanju, ali ja ne virujem u zivot posli smrti, to su za mene nebuloze, nekom neka vrsta utjehe, nekom izvor zarade, nekom nacin da 'zavodi' ljude,... Kada vec idemo u brutalnost. On ne osjeca da ga jedu crvi. Nije mi namjera bila govoriti o zivotu poslije smrti, jer se nitko nije vratio da nam kaze da postoji. Govorio sam u kontekstu da je prestala sva bol, a prema tvome pisanju stvarno se namucio. Aj' da budemo totalno brutalni. Jel' bolje da se i dalje muci, da ga boli ili da je tamo negdje, gdje vec je ? Ajmo jos u vecu brutalnost. Jesmo li sebicni, ako to zelimo ?
|
|
|
Post by Vanda on Nov 17, 2017 9:51:27 GMT 1
Nastavno na ovo što Novi piše - naš Vedran je bio veliki borac i pozitivac, čovjek je izgurao preko 70 kemoterapija i 4 godine sa metastatskim karcinomom debelog crijeva. Međutim ako pogledaš njegove postove na kraju, kad je karcinom već stvarno jako napredovao, vidiš da se zbilja napatio i da zadnjih nekoliko mjeseci nisu bili život, negu mučenje.
Prijatelj moje bake je imao karcinom grla. Nije mu išao na bolje, prošao je i traheotomiju, uglavom dosta se mučio, nije mogao jesti krutu hranu. I odlučio se čovjek na samoubojstvo. Skočio sa 4 kata, polomio hrpu kosti u tijelu i nažalost nije umro. Mučio se tako polomljen još 4 mjeseca tijekom kojih je odbijao hranu, sve sa ciljem da što prije umre. To be bilo prestrašno slušati, a mogu misliti kako je bilo njegovim bližnjima gledati. A njemu je bilo najgore. Nedavno je ipak preminuo, ali nakon par mjeseci zaista užasnog mučenja. Tog je mene stalno strah, da ću umirati dugo i u bolovima, a kao bivšem onko bolesniku šansa za drugim rakom mi je značajno povećana. A u ovoj zemlji koja klizi neprestano unatrag prema srednjem vijeku nemoguć je ikakav suvisao razgovor o eutanaziji, a kamo li nada da će se dostojanstveno umiranje zakonski regulirati. O palijativi ne moram pričati ovdje, svi vi znate iz iskstva koliko malo pomoći dobijete u ovim situacijama.
Zašto pišem ove morbidne teme - zato što u kontekstu polaganog i bolnog umiranja mi se brza smrt od sepse čini kao puno bolji kraj. Od sepse umiru i zdravi ljudi i to u značajnom postotku, gdje neće netko tko je prošao kemoterapije nedavno? Jest šok za obitelj, ali još je gore mučenje obitelji gledati svojeg voljenog kako se muči i moliti se da što prije umre. Neki članovi moje obitelji su umirali dugo i polagano i u bolovima. Grozno je kada se svako jutro nadaš da su umrli i skratili muke i sebi i obitelji. O osjećaju krivnje što si u trenutku njihove smrti osjetio olakšanje da i ne govorim.
Ines draga, mikrocelularni je jedna od najgorih dijagnoza. Ja nikad ne bi nekome tko je tek došao rekla da je bitka unaprijed izgubljena jer se uvijek nadaš da je baš ta osoba izuzetak da će baš ta osoba biti u onih 10 % koji se izvuku. ALI! Statistike za mikrocelularni su stvarno depresivne. Tvoj muž je bio u ratu, vjerojatno je tamo bio izložen osiromašenom uranu, ubaci i puno stresa i pušenje u miks i dobiješ jedan zbilja pakleni koktel. Možemo mi pričati da je svaki organizam drugačiji (i je i nije), ali ove statistike rade se na desecima tisuća ljudi. Jasno mi je da ništa od ovoga nije utjeha. Ne znam bi li mene išta moglo utješiti da mi umre moj suprug. Ja isto ne vjerujem u zagrobni život ni u kozmičku praavdu ni u boga. Ako ništa drugo još uvijek imaš djelić njega u svojoj kćerkici. Jako lijepi tekst na tu temu napisala je Ann Druyan, supruga velikog znanstvenika Carla Sagana koji je isto prerano preminuo od maligne bolesti. Oboje su bili ateisti.
|
|
|
Post by pashkica on Nov 17, 2017 18:03:14 GMT 1
Vanda, divno si ovo napisala i opisala. Ja sam već negdje na nekoj od tema napisala da mi je žao što moj otac nije umro deset dana ranije. Znam da to ovdje mogu reći jer ćete me vi razumjeti, iako zvuči grozno. Taj dan smo zajedno pogledali utakmicu - igrala hrvatska repka - što smo inače uvijek zajedno radili, komentirali, zezali se, i iako je već bio jako slab i nije mogao hodati ni jesti, to mu je zapravo bio zadnji dan života. Da je tada zaklopio oči, bio bi poštedio i sebe i nas sljedećih deset dana koji su mu bili prestrašna patnja i bol. Ja znam da ću se, kad moje vrijeme stigne, pobrinuti sama za sebe.
|
|
|
Post by inesssss on Nov 17, 2017 22:43:58 GMT 1
Vanda, procitala sam Vedranovu pricu od pocetka do kraja, i plakala ko kisna godina. Procitala sam x prica o mikrocelularnom i sta su ljudi na kraju prolazili. Al nisam jos osjetila olaksanje jer je umra, samo krivnju i griznju savjesti. Mislin, svjesan si da svi imamo rok trajanja i da niko nezna koliki je, a meni je nekako razum uvik nadjacava emocije. Vaga i djevica u podznaku. Nemogu bit gori analiticar i picajzla. Van struke. Sad sam se nasla u situaciji da su mi emocije nadglasale razum. Sta je Novi napisa je istina, je, sebicno je trazit od bliznjeg da se bori zbog obitelji, a vidis da pati. Prva sam za eutanaziju, znam da ljudi ne prolaze nista bolje ili gore od mrtvog lista ili zivotinje (razum), ali sad trenutno gledajuci nazad, nezz bili se mogla na to odlucit. On je uvik govorija, nedaj boze patnje, zadnjih dva mj, otkako je izgubija glas, i da ce nabavit pistolj i ubit se. A mene boli ona emocionalna strana, zasto bas sad kad je sve krenilo kako triba. Virujen da za sve postoji razlog, da je svaka osoba u zivotu skola, kazna ili dar, a u svemu skupa ne nalazim niti jedan razlog zasto.. Mozda sam ja njemu bila dar, ne zelim ni zamislit kako bi sve prolazija sam sa munjenim bratom.. Utjehe nema, cak i malu, koliko god ruzno zvucalo, trenutno tretiram ka obavezu, na dane sam puna bijesa i tuge, na dane prazna, a sve je usmjereno njemu.. Zvuci glupo, obzirom na moje nevjerovanje u zagrobni zivot/nevidljivu valnu duzinu svjetlosti, al mi ponekad zamirise na njega (na bolnicu) i onda sam gotova, prolom suza, bijesa, ljutnje. Cesto se svadam sama sa sobom (ona u ogledalu je mozak, ona isprid njega je srce), al jos ne nalazim kompromis sama sa sobom.. Pashkica, znam da si to napisala i vjerovatno cu jednog dana i ja rec da mi je drago sta nije patija, al jos sam u fazi "zasto nije jos zivija, zasto nisu upalu pluca lijecili do kraja, zasto nisu pripoznali sepsu na vrime, zasto mu je brat mora potplatit dr da ga hospitaliziraju, zasto ga neuro nije pribacilo na plucno, zasto nisu zvali plucno, zasto nije umra doma,.." Emocije..
|
|
|
Post by izgubljena on Nov 18, 2017 8:23:14 GMT 1
Draga Ines, mozda ce ti se ciniti cudno, no meni izgleda da si napredovala. Iz faze soka, sada si u fazi bijesa/griznje savjesti, kako god (sjeti se faza oporavka). Cinjenica je da nitko zapravo ne zna sto je s nama kad umremo, osim sto nas vise nema, od tamo, ako "tamo" postoji, nitko se nije vratio da nam kaze kako mu je. Tumacili si ljudi to kao svijet andjela ili crva ili neceg treceg, ono sto je za tebe, a i za sve nas koji smo nekoga izgubili, bitno jest to da se naucimo nositi s gubitkom osobe i da uspijemo ponovno zivjeti dobar zivot bez nje.
|
|
|
Post by novi on Nov 18, 2017 13:41:49 GMT 1
Sasvim je normalno da u ovoj fazi prevladaju emocije inessss. I trebaju. Nisi robot. Budi tuzna, budi ljuta, budi pa i kako kazes 'brutalna'. Izbaci to iz sebe, a ne da sa nekim tabletama to drzis u sebi i da to sve lagano 'kipi'. Kako vrijeme bude prolazilo razum ce prevladati nad emocijama.
|
|
|
Post by inesssss on Nov 18, 2017 17:33:16 GMT 1
Ja sam osoba koja ne viruje u slučajnosti.. Ovaj članak sam spremila za pročitat još početkom 9og mj, pročitala sam ga tek sinoć: www.birminghammail.co.uk/news/midlands-news/how-to-spot-sepsis-symptoms-12721014?service=responsivePoanta? Počinjem dobivat odgovore na neka pitanja. Jutros sam sa malom završila na zaraznoj, našla sam joj crviće u stolici. Uglavnom sam iskoristila priliku i propitala doktoricu o sepsi, pa mi je članak na pamet. Nezz koliko se sićate ili jesam li uopće pisala (mislim da jesam), bija je 5 dana na kardiologiji zbog tromoboze, do njega je leža čovik sa sepsom i sestra je pri otpustu rekla da ne čekamo doktora za potpis otpusnog u sobi, jer čovik ima veliku infekciju, a to možemo odnit i doma (nije ona nikad rekla da je sepsa, ali je moj čuja doktore kad bi bili u viziti). Žena infektolog me prvo pitala jesu li mu tražili koja je bakterija uzrokovala sepsu (nisu) jer da su njih par vrsta prenosne i "čuče" u organizmu (kao tribali smo svi u doticaju sa njim se preventivno liječit), pitala me jeli ima kakvih simptoma upale mjehura (je, ima je nagon na mokrenje, ali nebi piškija), da je vjerovatno pokupija od tog čovika i pri padu imuniteta nakon kemo je "iskoristila priliku".. Ugl, jedan odgovor na pitanje "zašto" riješen. Očito s razlogom dite dobilo crve
|
|
|
Post by inesssss on Nov 18, 2017 17:41:57 GMT 1
Kvragu, to sad namece druga pitanja...
|
|
|
Post by izgubljena on Nov 18, 2017 19:29:03 GMT 1
Bolnice su prepune bakterija, bio u sobi sa septicnim bolesnikom ili ne. Svaka od njih moze biti smrtonosna za kemoterapijom i rakom oslabljen organizam. Zao mi je da se to sve dogodilo. Samo ti pisi, draga Ines. Zaboravila sam reci da sam oko Svih svetih gledala jednu psihologinju na TV kao komentira pitanje nosenja s gubitkom drage osobe. Rekla je da je cilj postici fazu da kada se sjetimo tih dragih pokojnih ljudi vise ne placemo, nego se s osmijehom sjetimo lijepih zajednickih tenutaka. Meni je, evo, trebalo 2 godine da pomalo dodjem u tu fazu (jos sam i ove godina na tatinu i maminu godisnjicu plakala...). Dakle, put je dug, pun uspona i padova, to je sve normalno, ali na kraju se nauci zivjeti s time, premda su nam oni uvijek nezamjenjivi i ostaju dio nas. Kao sto kaze Novi, bilo bi cudno da se ne osjecas tako kako se osjecas. Nisu sve faze ugodne, ali proci ces ih i izaci cvrsca iz svega. Nije fraza, nego je stvarno tako. Drzi se, draga.
|
|
|
Post by free11 on Nov 19, 2017 21:24:34 GMT 1
Sjecam se da je Vedran u jednom trenutku pisao kako su nece, parafraziram, dopustiti nedostojanstveno umiranje. Skratit ce si muke. Ali nije, u svom tom uzasu valjda dum spiro spero. Ja sam trazila zemlje u kojima je legalna eutanazija. Bog (u kojeg ne vjerujem) zna koliko sam cvrsto znala da ce zivjeti i radila sve u tom smjeru, ali sam ga pitala zeli li to. Rekao je da ne zeli. Propitivala sam samu sebe jesam li dovoljno jaka da mu skratim muke. Nisam. Ali on to nije ni htio. On je bio dostojanstven i jak do kraja. Sve me boli jos uvijek, i nakon vise od godinu, kao da je jucer bilo. Nema utjehe za mene i ne nadam se tome. I don't seek for answers, it is how it is, i seek for revenge. A da ne velim griznja savjesti kako sam mogla jos... biti jos hrabrija, jos vise ne spavati, jos vise se boriti... Takva brutalnost zivota
|
|
|
Post by izgubljena on Nov 19, 2017 21:47:46 GMT 1
free11, razumijem te. Ostane taj osjecaj da si mogao vise, ali i da jesi, te bolestine su nemilosrdne. I ljutnja. Ta te bolest natjera da mislis da nisi ucinio dovoljno, a nije tako. Citam ono sto je gore pashkica napisala... Tako sam i ja s tatom tjedan prije nego je umro gledala na TV njegov najdrazi film Lawrence od Arabije. Bio je umoran, ali je sjedio samnom i sjecao se mladih dana kad je film u kinu igrao... Kao da je zaboravio na bolest u tim trenucima. Nisam tad mogla ni znati da ga za 7 dana vise nece biti. Koliko god da bih se borila za svaku minutu i dan s njim, mogu reci da mi je sada drago da je umro na pocetku najgore faze bolesti, da nije docekao patnje od ascitesa i ostalih strahota. Nekako na njegovu smrt sada gledam kao na spas od jos gorih muka. Grozno da covjeku na kraju treba biti drago da je netko smrcu okoncao patnju od neizljecive bolesti. Doista se nadam danu kada ce rak postati kronicna bolest s kojom ce se moci zivjeti relativno normalno.
|
|
|
Post by sarky on Nov 20, 2017 10:25:08 GMT 1
Ines draga, mikrocelularni je jedna od najgorih dijagnoza. Ja nikad ne bi nekome tko je tek došao rekla da je bitka unaprijed izgubljena jer se uvijek nadaš da je baš ta osoba izuzetak da će baš ta osoba biti u onih 10 % koji se izvuku. ALI! Statistike za mikrocelularni su stvarno depresivne. Tvoj muž je bio u ratu, vjerojatno je tamo bio izložen osiromašenom uranu, ubaci i puno stresa i pušenje u miks i dobiješ jedan zbilja pakleni koktel. Možemo mi pričati da je svaki organizam drugačiji (i je i nije), ali ove statistike rade se na desecima tisuća ljudi. Jasno mi je da ništa od ovoga nije utjeha. Ne znam bi li mene išta moglo utješiti da mi umre moj suprug. Ja isto ne vjerujem u zagrobni život ni u kozmičku praavdu ni u boga. Ako ništa drugo još uvijek imaš djelić njega u svojoj kćerkici. Jako lijepi tekst na tu temu napisala je Ann Druyan, supruga velikog znanstvenika Carla Sagana koji je isto prerano preminuo od maligne bolesti. Oboje su bili ateisti. Vanda, moj tata je znao govoriti da su tijekom rata bili izloženi nečemu, nije znao čemu, i ja sam već pokušavala naći o čemu se radilo, ali nekih podataka nema, barem ja nisam našla. Nisam imala pojma da se radi o osiromašenom uranu. I kad onda pogledaš sve skupa, izloženost uranu, ogroman stres koji su svakodnevno proživljavali na ratištu, stres kasnije koji je moj tata proživljavao da bi nas prehranio, nakon rata kad je ostao bez posla, plus pušenje rezultirali su time da je on najprije imao srčani udar i 5 godina nakon toga obolio od raka. U našem gradu jako puno branitelja i tatinih suboraca u zadnjih par godina je oboljelo i umrlo od raka, a mali smo grad. Teško se protiv toga boriti kad pogledaš sve čimbenike koji su možda doveli do bolesti, teško je uopće prevenirati pojavu bolesti, a još teže boriti se protiv nje.
|
|
|
Post by Vanda on Nov 20, 2017 11:35:16 GMT 1
Pisalo se jedno vrijeme dosta o tome kako je naš rat poslužio bogatijim zemljama da se riješe starog oružja sa osiromašenim uranom. Osim toga, ljudi koji su bilo bili na ratištu bilo bili u gradovima pogođenim ratom su, uz užasan stres, bili izloženi i dimu i sitnim česticama od građevnog materijala prilikom bombardiranja kuća. A u puno naših starih zgrada se koristio azbest koji je isto faktor u tumorigenezi. O tome da nije baš najbolje dane provoditi u vlažnom podrumu punom prašine i tko zna kakvih spora gljivica da i ne govorimo. Nažalost, cijeli taj miks nikome nije pridonio zdravlju. Pa još onda na to ide sjedilački način života i loša prehrana. Zato se trebamo truditi koliko toliko redovito vježbati i jesti doma spremljenu hranu sa što manje gotovih stvari, slatkiša i konzervi.
Nitko ovdje nema razloga da osjeća ikakvu krivnju, barem koliko ja mogu ocijeniti temeljem vaših upisa. Znam da je svejedno osjećati, ali ponavljajte si svaki dan. Liječenje raka napreduje, polako, ali napreduje. ALi nit su svi rakovi isti niti su svi organizmi isti niti su ljudi prošli isti životni put do trenutka dobivanja raka. Mi radimo sa eksperimentalnim miševima koji su svi međusobni klonovi (kao jednojajčani blizanci) i svi žive u identičnim i skoro pa idealnim uvjetima (nema predatora, stalno imaju hranu, toplo im je, imaju igračke, ...). Pa neki bolje reagiraju na eksperimentalnu terapiju, a neki lošije. A kod ljudi je varijacija puno puno veća.
|
|
|
Post by inesssss on Nov 22, 2017 10:23:31 GMT 1
|
|
|
Post by izgubljena on Nov 22, 2017 17:28:46 GMT 1
Ha, čuj, u književnosti ti je to najčešće tako, ako nije Eros taj koji pokreće priču, onda je Thanatos (smrt). Ja trenutno prečitavam od Pascala Brucknera "Neprestana ushićenost: esej o prisilnoj sreći". Ima tu istine, da se čovjek u ovom zapadnjačkom društvu često osjeća potišten jer je pod pritiskom da mora biti sretan ili inače nešto nije kako treba s njim. Zato, osjećaj se kako te volja taj dan i što te briga. ;-) Sve je to za ljude i sve je to normalno.
|
|
|
Post by inesssss on Dec 6, 2017 22:34:06 GMT 1
Uh, kad se nakalemi i krene, e onda stvarno krene.. Bila na kompletni sistematski, sve ok osim ociju. Glupo livo oko mi je problem, imam neku mrlju, a nalazi pokazuju problem u desnom oku, ostecenje zivca, dr nema pojma zasto, pa me posla glaukomologu i neurologu. U pm.. Jos ovi glupi praznici me bacaju u takvu depresiju, gore nego prvih mj ipo, do te mjere da izbjegavam centre i sve di svira bozicno. Psihicka mi je rekla da imam separacijski problem..
|
|
|
Post by izgubljena on Dec 7, 2017 9:05:56 GMT 1
Jos ovi glupi praznici me bacaju u takvu depresiju, gore nego prvih mj ipo, do te mjere da izbjegavam centre i sve di svira bozicno. Psihicka mi je rekla da imam separacijski problem..Draga Ines, mislim da svatko tko je prošao ovo što smo mi prošli ima neki oblik "separacijskog problema". Njihovo je (mislim na doktore) da to uobliče u neku dijagnozu, no ja smatram da je to sve normalan i očekivan dio i faza ka konačnom prihvaćanju činjenice da te drage osobe više nema. Što se tiče blagdana, meni su već dugo mrski, konzumeristički i isforsirani, a otkad nema mame i tate ignoriram ih koliko mogu, još mi je i rođendan sljedeći tjedan što me također oneraspoloži zbog njih. Napravi kako tebi paše, ako ti se ne slavi, nemoj, okruži se ljudima s kojima ti je ugodno, svoju malu pod ruku i svoje mace i šta te briga. Nadam se da će s okom biti sve OK. To dođe s godinama. Ja imam ekskavaciju vidnog živca već godinama i evo me, još sam tu. Dobro je da si se pregledala i da je sve većinom dobro. Drž se.
|
|
|
Post by Vanda on Dec 7, 2017 13:30:29 GMT 1
Ja imam glaukom i nije neki bed. Kapaš kapljice u oči. Glavna nuspojava mojih kapljica je pojačan rast trepavica - nakon 3 gdine su mi stvarno jako duge. Vjerujem da bi svatko poželio takvu nuspojavu (iako ima i svojih mana).
|
|
|
Post by izgubljena on Dec 7, 2017 17:01:17 GMT 1
Ja imam glaukom i nije neki bed. Kapaš kapljice u oči. Glavna nuspojava mojih kapljica je pojačan rast trepavica - nakon 3 gdine su mi stvarno jako duge. Vjerujem da bi svatko poželio takvu nuspojavu (iako ima i svojih mana). Meni su isto sumnjali na glaukom, ali nisu potvrdili dg. Zivac mi je, kazu, valda prirodjeno takav... Super za trepavice, meni bas ispadaju, necu rec da bi mi te kapi dobro dosle. No dobro je znati da glaukom nije neka strava ako se pravodobno lijeci. :-)
|
|
|
Post by inesssss on Dec 8, 2017 1:06:52 GMT 1
Moja Izgubljena, nemam bas volje za nekim slavljem. Izbacila sam iz okoline sve negativne ljude pa mi se donekle vratilo i samopouzdanje. Radim kako se osjecam; ako mi se nigdi neide, zakljucam se doma, ako ide, sidnem dite u auto i vozamo se, ako mi se pije kava/pivo popijem u pozitivnom drustvu i dodem doma dobre volje. A slavlja.. Trenutno (valjda) sam u fazi da nezelim vise nikakva slavlja nikad, ni bozice, nove godine, uskrse, rodendane, nista. Muziku nemogu slusat, tv nemogu gledat, ni citat novine; muzika me ubije, ostalo ne zanima. Repeticije drzim jer su mi tada misli na necem drugom, malu jos uvik gledam kao obavezu, podsjetnik na neuspjeh, na losu sricu.. Slike mu nemogu gledat ni vidit..Pokusavam razmisljat o lipim sritnim danima, ali me mozak uporno vraca na zadnjih 15 dana, na pitanja zasto, kako, sta se dogodilo. Ja cu morat otic na neurologiju vidit njegove nalaze dok je leza gori.. Pa si mislim, njegova LOP je nasla eritroblaste u krvi, mozda je posumnjala na pocetak sepse, internist (mladi dr) se nasmija na to da "eritroblasti nebi smili bit u perifernoj krvi" i posla ga na plucno za upalu pluca. Njegova pulmologinja (tako mi se cini) da je isto posumnjala na pocetak sepse, zato ga je tila ostavit i zato mu je dala dva antibiotika (sinoc sam nasla da se klindamicinom zapravo lijeci sepsa) a da je on idiot zajeba stvar kad je navalija doma. Onda opet dva mlada internista koja nisu davali paznju detaljima pa onda ta nesritna neurologija (isto mladi doktori).. Ne trazim krivca, jer je u globalu on kriv, sta zbog losih navika do losih odluka, ali dosta krivim sebe i tribaju mi odgovori. Cemu spominjanje mladih doktora? Globalno, nevolim ih, bar ove u St. Tribali bi bit oprezni, al su u biti povrsni jer oni su ka face jer rade u bolnici. Unatoc preferiranju starijih iskusnijih, sad kad vratim film, svi ti specijalizanti koji su ga gledali, su neke stvari napravili krivo. Npr prva hospitalizacija.. Pregleda ga je pulmolog, odbija je hospitalizaciju zbog vikenda. Ponediljak, dobija uputnicu za interni, isti internist koji se nasmija "eritroblastima", unatoc papiru na kojem pise da je odbija hospitalizaciju na plucnom iako mora ostat, salje ga na hematologiju. Unazad 2g, koliko smo po bolnici, dvoje, ej, dvoje specijalizanata su bili oprezni i iskljucili sve uzroke prije zakljucka.. A glaukom.. Pa ja znam za poviseni ocni tlak vec 10g, dida je lijecio glaukom. Oftamologu sam isla zbog tocke u livom oku. Tlak normalan, vidno polje malo ajme (periferno), OCT i makule test pokazuju ostecenje vidnog zivca desnog oka. Dr nezna zasto. Guglala nisam. Ali, koliko god zvucalo strasno, drago mi je da ne donosi unaprid zakljucke. Znam da lijecenje glaukoma nije big deal, znam da je nasljedan, ali mi se mota po glavi da nije nesto gore. Zadnji put kad me slala neurologu, nisam tila ic. Ta vrsta doktota mi jos uvik strasno zvuce. Plus muz i neurologija, plus pun k specijalizanata, plus splitska bolnica.. Aufff, satrala sam i sefa i stanicu
|
|
|
Post by izgubljena on Dec 8, 2017 8:40:52 GMT 1
Razumijem te skroz, draga Ines. Ja isključim mobitel za blagdane, pošaljem poštom čestitke dragim ljudima, i to je to. I ja sam si tako godinu dana razbijala glavu, da ću prijaviti tatine doktore Liječničkoj komori, policiji, odvjetniku, ne znam ni ja kome, dumala da se moglo ovo ili ono, da je ipak mogao dobiti PHD gušterače, bla, bla. Na kraju sam odustala, tko ih šiša, ne srela dabogda više nikad te budale od doktora, moja tata je sad na miru. No ti odluči sama za sebe. Svugdje ti je isto s tim doktorima, ST ili ZG ili neki treći grad. Rijetko će oni priznati pogrešku, uglavnom štite jedni druge i očekuju da im se diviš i zahvaljuješ (čast iznimkama koje to zaista i zaslužuju). Traljavo je odrađeno to s tvojim mužem, no oni će ti uvijek reći da je to teška dijagnoza, da je smrtni ishod uvijek moguć itd. Sad, koliko se tebi da natezati, vidi. Sve je tvoja odluka. Ja sam odlučila energiju uložiti u svoj oporavak, da stanem opet na svoje noge. No ako bi ti pomoglo da se bolje osjećaš da istjeraš neke stvari, pokušaj, nadam se da će bar biti iskreni prema tebi sada kad je sve gotovo. Za oko je normalan dio procedure da te šalju (i) neurologu, normalno da to čovjeka plaši, no najčešće ne bude ništa opasno. Znaš i sama da kad te doktori jednom uzmu u đir, da te samo šalju od vrata do vrata. Vjerujem da će biti sve OK s okom. Da je nešto opasnije, valjda bi imala neke ozbiljne simptome. Drž' se
|
|
|
Post by inesssss on Dec 8, 2017 9:18:39 GMT 1
Razumijem te skroz, draga Ines. Ja isključim mobitel za blagdane, pošaljem poštom čestitke dragim ljudima, i to je to. I ja sam si tako godinu dana razbijala glavu, da ću prijaviti tatine doktore Liječničkoj komori, policiji, odvjetniku, ne znam ni ja kome, dumala da se moglo ovo ili ono, da je ipak mogao dobiti PHD gušterače, bla, bla. Na kraju sam odustala, tko ih šiša, ne srela dabogda više nikad te budale od doktora, moja tata je sad na miru. No ti odluči sama za sebe. Svugdje ti je isto s tim doktorima, ST ili ZG ili neki treći grad. Rijetko će oni priznati pogrešku, uglavnom štite jedni druge i očekuju da im se diviš i zahvaljuješ (čast iznimkama koje to zaista i zaslužuju). Traljavo je odrađeno to s tvojim mužem, no oni će ti uvijek reći da je to teška dijagnoza, da je smrtni ishod uvijek moguć itd. Sad, koliko se tebi da natezati, vidi. Sve je tvoja odluka. Ja sam odlučila energiju uložiti u svoj oporavak, da stanem opet na svoje noge. No ako bi ti pomoglo da se bolje osjećaš da istjeraš neke stvari, pokušaj, nadam se da će bar biti iskreni prema tebi sada kad je sve gotovo. Za oko je normalan dio procedure da te šalju (i) neurologu, normalno da to čovjeka plaši, no najčešće ne bude ništa opasno. Znaš i sama da kad te doktori jednom uzmu u đir, da te samo šalju od vrata do vrata. Vjerujem da će biti sve OK s okom. Da je nešto opasnije, valjda bi imala neke ozbiljne simptome. Drž' se Ne zelim istjerivat pravdu, to mu nece pomoc. A i vrana vrani nece oci kopat, to znam. Samo da mi daju odgovore uz objasnjenje sta, kako i zasto se desilo, bez onog "zasto niste pripoznali" i "zasto niste lijecili" i bez onog "zbog primarne dijagnoze" Jasno mi je da i oni grijese, neznaju ili nemaju iskusva, ali.. Ja mrzim neodgovorena pitanja i nedorecene odgovore
|
|
|
Post by izgubljena on Dec 8, 2017 10:24:34 GMT 1
Tako je, draga Ines, tvoje pravo znati sto se zbivalo s tvojim muzem tih zadnjih dana i je li se moglo sto poduzeti da ne premine. Nadam se da ces dobiti odgovore. Pokreni to sto prije, ako zaista zelis, jer sto vise vremena prodje, slucaj se "hladi", a mislim da je za prijavu Lijecnickoj komori rok 3 godine od dogadjaja/propusta. Premda ti vjerojatno ne bi isla na tu varijantu, samo ti kazem, jer postoji mogucnost da ako naidjes na "zid" u bolnici, to bude jedini nacin (uz Ministarstvo) da se pozalis institucionalno, pa da znas
|
|
|
Post by inesssss on Dec 8, 2017 10:36:54 GMT 1
Tako je, draga Ines, tvoje pravo znati sto se zbivalo s tvojim muzem tih zadnjih dana i je li se moglo sto poduzeti da ne premine. Nadam se da ces dobiti odgovore. Pokreni to sto prije, ako zaista zelis, jer sto vise vremena prodje, slucaj se "hladi", a mislim da je za prijavu Lijecnickoj komori rok 3 godine od dogadjaja/propusta. Premda ti vjerojatno ne bi isla na tu varijantu, samo ti kazem, jer postoji mogucnost da ako naidjes na "zid" u bolnici, to bude jedini nacin (uz Ministarstvo) da se pozalis institucionalno, pa da znas Ne, ne ta varijanta. Meni odgovori, njima skola
|
|
|
Post by novi on Dec 8, 2017 13:54:39 GMT 1
Ne zelim istjerivat pravdu, to mu nece pomoc. A i vrana vrani nece oci kopat, to znam. Samo da mi daju odgovore uz objasnjenje sta, kako i zasto se desilo, bez onog "zasto niste pripoznali" i "zasto niste lijecili" i bez onog "zbog primarne dijagnoze" Jasno mi je da i oni grijese, neznaju ili nemaju iskusva, ali.. Ja mrzim neodgovorena pitanja i nedorecene odgovore Bojim se da ce i ostati na neodgovrenim pitanjima jer vjerojatno niti oni sami ne znaju. Nije da ih branim, ali kada organizam dobija udarce sa svih strana tesko je odrediti koji je bio okidac koji je pokrenuo reakciju sa fatalnim ishodom. Rak je takav. Poremecen. Milijun stvari/problema koji mogu nastati oko njega. Tu pravila puno ne vrijede. Svaciji organizam, koliko god bio slican moze drugacije reagirati na bilo sto. U tom slucaju se i lijecnici boje donijeti nesto radikalno (izvan uobicajene procedure), jer ipak stite svoju kozu.
|
|
|
Post by inesssss on Dec 8, 2017 23:19:55 GMT 1
Ne zelim istjerivat pravdu, to mu nece pomoc. A i vrana vrani nece oci kopat, to znam. Samo da mi daju odgovore uz objasnjenje sta, kako i zasto se desilo, bez onog "zasto niste pripoznali" i "zasto niste lijecili" i bez onog "zbog primarne dijagnoze" Jasno mi je da i oni grijese, neznaju ili nemaju iskusva, ali.. Ja mrzim neodgovorena pitanja i nedorecene odgovore Bojim se da ce i ostati na neodgovrenim pitanjima jer vjerojatno niti oni sami ne znaju. Nije da ih branim, ali kada organizam dobija udarce sa svih strana tesko je odrediti koji je bio okidac koji je pokrenuo reakciju sa fatalnim ishodom. Rak je takav. Poremecen. Milijun stvari/problema koji mogu nastati oko njega. Tu pravila puno ne vrijede. Svaciji organizam, koliko god bio slican moze drugacije reagirati na bilo sto. U tom slucaju se i lijecnici boje donijeti nesto radikalno (izvan uobicajene procedure), jer ipak stite svoju kozu. Mislim da je vecina doktora povodljiva. Npr, dr koji mi je radija sistematski je internist. Gleda rtg pluca i kaze da su malo naglaseni bronhi desne str (moj dragi bronhitis). Kad je procita nalaz radiologa, reka je da je u redu.. Draga autosugestija.. Sad mogu svemu pristupat "matematicki" - izbacit iz "jednadzbe" ono sta bi mogli dat kao objasnjenje ako neznaju odgovor i ipak dobit odgovore na svoja pitanja i nakon sta ih dobijem, ubacit nazad mehanizme djelovanja onog sta sam izbacila. Boze munjena sam, znam, ali..
|
|
|
Post by izgubljena on Dec 9, 2017 8:34:45 GMT 1
ines, u vezi ovoga za doktore što pišeš, slažem se i samo ću kako potvrdu toga za primjer navesti što smo tata i ja doživjeli na jednoj kontroli kod gastroenterologa. Tri mjeseca nakon dijagnoze i operacije dolazim ja s tatom na kontrolu (PHD gušterače nikad uzet zbog propusta kirurga), tata izgleda odlično, dobiva na kilaži, doktori u čudu, jer su valjda očekivali da već tada, bez ikakve terapije, bude pod zemljom. I tako, pozovu nas dvojica gastroenterologa na razgovor, kažu da to kod njega vjerojatno nije karcinom, nego neki tumor koji oponaša karcinom (na temelju čega to tvrde, pitam se ja... zar samo zato što nakon tri mjeseca izgleda dobro i dobiva na kilaži i jer tumor na UZV stagnira?). No, dobro, taj gastroenterolog mi kaže kao opravdanje za odustajanje od tatine Ca dijagnoze sljedeće: "Znate, mi nismo fizičari da ćemo točno izračunati gdje će se koja sonda spustiti na Mars. Mi vam malo pogađamo, pa nekad pogodimo, nekad ne pogodimo, tako vam je to u medicini." Prvo me ta izjava izbezumila, a onda kad sam već došla kući mislila sam si da je čovjeku trebalo stisnuti ruku što je to priznao. E, sad, kako dobit odgovore od njih u situaciji kao što je tvoja... Javi nam. Sretno!
|
|
|
Post by inesssss on Dec 11, 2017 23:34:18 GMT 1
Boze, sta me nervoza puca, imam filing da cu nekog ubit!! Bila nam danas ostavinska. Onaj debilni diver nesto muti, opet je potplaciva ljude, ovaj put javnog biljeznika, koji me uvjerava da se dugovi ne nasljeduju i da se nesmin odricat nasljedstva! Pa bokte dokle ta pohlepa ide?! Potplatija doktoricu da mu brata svezu na neurologiji, pokusa potplatit pulmologinju, sad javni biljeznik.. Dokle?! Di ovaj svit ide?! Ima li ljudska zloba granicu?
|
|
|
Post by izgubljena on Dec 12, 2017 8:18:32 GMT 1
Nije ni čudo za nervozu uz takve vijesti i ovu južinu... Žao mi je, Ines.
Što se tiče dugova, mislim da se dugovi nasljeđuju do visine vrijednosti nasljeđene imovine. Sad sam u sličnoj situaciji jer imam ostavinsku iza jedne rođakinje s kojom baš nisam bila u kontaktu, pa ispitujem je li žena imala kakvih dugovanja, da se još u probleme ne uvalim. Provjeri to kod odvjetnika za dugove. Mislim da se ne nasljeđuju jedino dugovi za neke osobne potrebe pokojnika, ili tako nešto, ne znam stručan izraz, ali recimo, ako je netko kockao i upao u dogove, to se ne nasljeđuje, ali ako nije plaćao režije ili je imao kredite, onda nasljeđuje sve do iznosa vrijednosti imovine, ne više od toga.
Ovo što pišeš za mito, to možeš jedino policiji pokušati prijaviti.
|
|
|
Post by free11 on Dec 12, 2017 8:43:19 GMT 1
Da dugovi se nasljeđuju, mislim točno ovako kako je izgubljena rekla. Zar si se mislila odricati nasljedstva? A što se tiče zlobe ljudi, nema granica, u konačnici se samo boriš s takvima.
|
|