|
|
Post by Vanda on Nov 28, 2013 9:45:20 GMT 1
|
|
|
|
Post by nena2013 on Nov 28, 2013 18:12:37 GMT 1
Ovo je bilo baš zanimljivo. Ja često znam reći da je moj najveći neprijatelj - moje vlastite misli. Iz petnih žila se trudim biti pozitivno realna, i mislim da u tome uspijevam, do trenutka kad samu sebe sabotiram. Kakav je to efekt ili sindrom; kad si dobro, zadovoljan i to glasno iskažeš (zašto i ne bi?) a crvić te upozorava: Neeeemoooj , doći ćeeee kazna....  I dođe!! Uvijek!! Da li je taj crvić kriv? A ko je taj crvić??!! Jesam to ja? Jel to nocebo? Placebo? Da mogu, ja bih to crvića tako nagazila da bi samo fleka od njega ostala...  I kako se postaviti? Zadovoljan si, sretan al to ne smiješ biti, jer ako jesi, uskoro slijedi suprotno stanje, a opet, ako ne možeš biti sretan kada to jesi, kad ćeš onda to uopće biti?!? Ako netko ovdje šta kuži...  Ja sam živi dokaz anegdotalne nepouzdanosti. |
|
|
|
Post by Vanda on Nov 29, 2013 11:13:24 GMT 1
To je efekt srednje vrijednosti kao i ljudske prirode da nas uvijek neki crvić gnjavi.Ukoliko ti je sad super, sigurno će se to pokrvariti jer ne možeš uvijek bit na super. Zato treba uživat u super trenucima. I prisjetit se da uvijek može biti gore. U zadnjih godinu dana prije obrane doktorata imala sam dosta problema sa jednom mentoricom i to me dovodilo do očaja. U jednom trenutku sam zaista bila u izuzetnom stresu, stresu jačem nego onom u kojem sam bila tijekom liječenja od raka. Moj suprug to nikako nije mogao shvatiti (i bio je u pravu, suludo je živcirati se oko glupog posla više nego oko potencijalno smrtonosne bolesti). Otad kada skužim da se počinjem živcirati oko stvari koje ne zavređuju da se oko njih živciram, otvorim si fotografiju na kojoj nemam kose i dobro pogledam i kažem si "ovo su problemi, ovo što sad imaš je pizdarija i ako si prošla rak, koji ti drugi problem išta može". I pomaže.
U susjedstvu imam dečka teenagera invalida. Ne znam što ima jer ga ne poznajem, al hoda na štakama i nekakvu vrstu paralize ima. Koje moje brige s poslom se mogu mjeriti sa brigama mladog dečka koji nikad nije potrčao? Eto, netko će reć da ova usporedba i nije baš nepto, da se uvijek mogu naći teži problemi od svojih i da to nije razlog da ih se ne rješava. I ja se slažem, al isto tako znam da imam tendenciju da sve preozbiljno i pretragično shvaća, i meni osobno ovakve usporedbe dobro dođu da se trgnem.
|
|
|
|
Post by nena2013 on Nov 29, 2013 12:07:47 GMT 1
Nisam nikada bila tip osobe koja traži „kruh iznad pogače“. I te kako sam svjesna da postoje ljudi sa puno većim problemima, dovoljno mi je vidjeti ćelave andjeliće na TV pa da me to osupne poput malja...  Kad sam doznala svoju dijagnozu to me, prirodno, šokiralo i prepalo, istovremeno sam pomislila - Bolje ja nego netko ko mi je životno važniji od mene same...lakše ću se boriti svojom bolešću nego tuđom, (ne dao Bog nikome), hoću reći, nisam se upitala zašto JA? - Htjela sam onim postom reći da se itekako znam veseliti malim stvarima, jer znam da sitnice zapravo i čine život, pa bilo to i tuširanje i mazanje kremom...i otvoreno sam to onaj dan napisala i radovala se. Istovremeno me taj crvić uporno upozoravao - Nemoj se veseliti jer će te to kazniti. Sljedeći dan sam se probudila jakom virozom, bol u tijelu, glavobolja, bla bla....i pomislila sam: Da li si to sama radim?!? Jel to taj nocebo? Ili su to babske Trla-baba-lan priče? Pa sam onda opet pokušala biti pozitivno realna i rekla sama sebi: Imunitet ti je pao, adrenalin se spustio, bila si sva našpanana i to te držalo, sada kad si se opustila, tijelo reagira...normalno! A i da nisi imala ta zračenja, vrijeme je viroza za druge, pa tako i za tebe. Proći će. Ako je nešto dobro u toj bolesti, onda je to upravo - ta svjesnost da zbog pizdarija ne treba gubiti živce i da treba eliminirati sve nevažno što ti stvara stres i fokusirati se na ono dobro, i biti neizmjerno zahvalni na tome.  |
|
