Post by sarky on Nov 4, 2013 23:37:14 GMT 1
Moj japa (tako ja zovem svog tatu, tatek, japa, japek), ima 55 godina i do prije malo manje od 5 godina nikad bolestan, sad vodi najtežu bitku u životu. Prije 5 god doživio je srčani udar, napokon prestao pušiti nakon više od 26 godina teškog pušenja, i ove godine u 6. mjesecu dijagnosticiran mu je okultni mikrocelularni karcinom.
A sve je krenulo sasvim slučajno, sa teškim proljevima krajem 1. mjeseca koji su trajali više od mjesec dana i nakon kojih sam ga ja nagovorila da napravi pretrage. K doktoru je otišao tek u 4. mjesecu kad ga je počela boljet kičma. Tome nije pridaval neku pažnju jer je cijeli život proveo za volanom i već ga je znalo uklještit, otišao je radi tih proljeva koji su tad već prestali, ali čisto da se iskontrolira. Krvna slika bila mu je savršena, jedino povišen GGT, i test na okultno krvarenje u stolici pokazao je jedan pozitivan razultat od 3.
Doktorica ga šalje na ultrazvuk abdomena da se samo provjeri. Ultrazvuk je pokazao multiple ehogene noduse veličine do 5 cm na jetri, metastaze karcinoma debelog crijeva kako nam je rekao radiolog, da je najčešće takav slučaj. Nikad neću zaboraviti tatin izraz lica kad je izašao iz ordinacije, samo 15 minuta prije bio je zdrav čovjek. Uspjeli smo dogovoriti kolonoskopiju samo tjedan dana kasnije, to je bio petak, zadnji dan u 5. mjesecu. kolonoskopija je pokazala da u crijevima nema ništa i sumnja je pala na gornji dio probavnog sustava. Na pluća nitko nije sumnjao jer je u 11. mjesecu prošle godine radi blage hemoptize (iskašljavanja krvi) poslan na rtg pluća koji je bio sasvim uredan.
Da sam bar tad znala što se bude dogodilo, inzistirala bi na daljnjim pretragama, bronhoskopiji, i možda bi uhvatili gada na vrijeme! U vrijeme kad smo čekali na ultrazvuk, bolovi u kičmi su se pojačavali tako da je jednom čak i na hitnoj završio. Dobio je od doktora ketonale za bolove, i on je cijelo pakiranje popio u malo više od tjedan dana. To mu je uzrokovalo stvaranje čireva na dvanaesniku i krvarenje i samo dan nakon kolonoskopije je završio u našoj općoj bolnici. O tome kako su se prema njemu odnosili liječnici na gastroenterologiji, i ne samo prema njemu nego i prema svim drugim pacijentima tamo, neću pisati jer nije vrijedno spomena!
U bolnici je bio 2 tjedna, i tamo je napravljena gastroskopija, sve uredno osim tih čireva na dvanaesniku, rtg pluća isto uredan, rtg kostiju i ct toraksa i abdomena. Rtg kostiju je pokazao metastaze, ct toraksa uredan a ct abdomena pokazuje jetru u potpunosti zahvaćenu metastazama, i neku okruglu tvorbu između desnog bubrega i šuplje vene za koju nisu mogli odredit dal je metastaza, cista ili nešto drugo. Od tumorskih markera povišen mu je bio jedino Ca 19-9 (49, a granica je do 37) i CYFRA (koji je bio 8). U ta dva tjedna stavili su ga na flaster od 25, transfuziju krvi nije dobio jer kao nije puno iskrvario, biopsiju nisu htjeli napravit jer su mu trombociti bili niži pa da ne iskrvari (iako se u takvim slučajevima daje transfuzija trombocita) i otpustili ga iz bolnice bez terapije, rekli nam da pomoći nema, da neka ide doma i da je to to. On je tada već trpio takve bolove u kičmi da se više nije mogao sam ustat iz kreveta.
Srećom, u bolnici gdje je radio kolonoskopiju kirurg koji mu je to radio je rekao da mu se javi kad obavi sve pretrage tako da smo odmah otišli k njemu i on nas je uputio na onkologiju njihove bolnice. Tamo je napravljena biopsija i nalaz je bio mikrocelularni karcinom. Kad je moj tata primljen na odjel onkologije u Zagrebu, njegova krvna slika se pogoršala, jetreni enzimi su bili jako visoki, bilirubin preko 100, teška anemija, hiperkalcijemija, nije se sam mogao pomaknut, na wc otić, jest, ništa. I unatoč svemu tome, doktori su odlučili krenut s kemoterapijom, s tim da je zbog loših nalaza najprije primao po 20 mg cisplatine dnevno kroz 5 dana i pozračili su mu lumbalnu kralježnicu.
Na drugi ciklus je bio naručen za 3 tjedna, nitko nije očekivao neko veće poboljšanje zbog stanja u kojem je bio, ali njemu su nalazi pali za pola, čak i više od pola, živnuo je, ponovno se počeo kretat uz našu pomoć, tako da mu je doktorica tad uvela etoposid u terapiju (u manjoj dozi, popio je 6 tableta od 100 mg u 3 dana, + 40 mg cisplatine dnevno kroz 3 dana). Već na iduću kemo je bio naručen ambulantno, i taj se ciklus zapravo računao kao 2. ciklus. Eto sad smo završili 5. i imamo još 1 i onda kontrolni ct, ne moram ni pričat koliko me strah rezultata!
Svima koji su u takvoj situaciji želim reči da se ne predaju do kraja, moj tata je cijeli 6. i cijeli 7. mjesec bio nepokretan, nije mogao na wc, nije mogao sam jest, ništa, bio je žut, izgubio je 30 kila. Od prvog trena, kad je prošao onaj prvi šok, nije se predal, i kad je popustila bol, ponovno je počeo hodat, mama i ja smo ga držale. U početku po 5 min na dan, pa 10, pa sve više, pa je krenuo po stepenicama gore dolje, da bi cijeli 9. i 10. mjesec svaki dan hodao s nama po šumi po 3 sata i brao gljive. I kile su se počele vračat Sad je veseli, tjera zafrkanciju s nama, radi sve što i prije ali ipak je malo oprezniji, flaster smo smanjili sa 100 na 50, čak je reko da bi ga on još smanjil jer nema više bolova, a u ta dva mjeseca kad ga je bolilo najjače uz flastere od 100 pio je i tablete morfija. I iako smo svjesni dijagnoze, i da izlječenja na žalost nema, svaki ovakav dan nam je jako važan, i veselimo se svakom novom danu. I neka potraje što dulje!
A sve je krenulo sasvim slučajno, sa teškim proljevima krajem 1. mjeseca koji su trajali više od mjesec dana i nakon kojih sam ga ja nagovorila da napravi pretrage. K doktoru je otišao tek u 4. mjesecu kad ga je počela boljet kičma. Tome nije pridaval neku pažnju jer je cijeli život proveo za volanom i već ga je znalo uklještit, otišao je radi tih proljeva koji su tad već prestali, ali čisto da se iskontrolira. Krvna slika bila mu je savršena, jedino povišen GGT, i test na okultno krvarenje u stolici pokazao je jedan pozitivan razultat od 3.
Doktorica ga šalje na ultrazvuk abdomena da se samo provjeri. Ultrazvuk je pokazao multiple ehogene noduse veličine do 5 cm na jetri, metastaze karcinoma debelog crijeva kako nam je rekao radiolog, da je najčešće takav slučaj. Nikad neću zaboraviti tatin izraz lica kad je izašao iz ordinacije, samo 15 minuta prije bio je zdrav čovjek. Uspjeli smo dogovoriti kolonoskopiju samo tjedan dana kasnije, to je bio petak, zadnji dan u 5. mjesecu. kolonoskopija je pokazala da u crijevima nema ništa i sumnja je pala na gornji dio probavnog sustava. Na pluća nitko nije sumnjao jer je u 11. mjesecu prošle godine radi blage hemoptize (iskašljavanja krvi) poslan na rtg pluća koji je bio sasvim uredan.
Da sam bar tad znala što se bude dogodilo, inzistirala bi na daljnjim pretragama, bronhoskopiji, i možda bi uhvatili gada na vrijeme! U vrijeme kad smo čekali na ultrazvuk, bolovi u kičmi su se pojačavali tako da je jednom čak i na hitnoj završio. Dobio je od doktora ketonale za bolove, i on je cijelo pakiranje popio u malo više od tjedan dana. To mu je uzrokovalo stvaranje čireva na dvanaesniku i krvarenje i samo dan nakon kolonoskopije je završio u našoj općoj bolnici. O tome kako su se prema njemu odnosili liječnici na gastroenterologiji, i ne samo prema njemu nego i prema svim drugim pacijentima tamo, neću pisati jer nije vrijedno spomena!
U bolnici je bio 2 tjedna, i tamo je napravljena gastroskopija, sve uredno osim tih čireva na dvanaesniku, rtg pluća isto uredan, rtg kostiju i ct toraksa i abdomena. Rtg kostiju je pokazao metastaze, ct toraksa uredan a ct abdomena pokazuje jetru u potpunosti zahvaćenu metastazama, i neku okruglu tvorbu između desnog bubrega i šuplje vene za koju nisu mogli odredit dal je metastaza, cista ili nešto drugo. Od tumorskih markera povišen mu je bio jedino Ca 19-9 (49, a granica je do 37) i CYFRA (koji je bio 8). U ta dva tjedna stavili su ga na flaster od 25, transfuziju krvi nije dobio jer kao nije puno iskrvario, biopsiju nisu htjeli napravit jer su mu trombociti bili niži pa da ne iskrvari (iako se u takvim slučajevima daje transfuzija trombocita) i otpustili ga iz bolnice bez terapije, rekli nam da pomoći nema, da neka ide doma i da je to to. On je tada već trpio takve bolove u kičmi da se više nije mogao sam ustat iz kreveta.
Srećom, u bolnici gdje je radio kolonoskopiju kirurg koji mu je to radio je rekao da mu se javi kad obavi sve pretrage tako da smo odmah otišli k njemu i on nas je uputio na onkologiju njihove bolnice. Tamo je napravljena biopsija i nalaz je bio mikrocelularni karcinom. Kad je moj tata primljen na odjel onkologije u Zagrebu, njegova krvna slika se pogoršala, jetreni enzimi su bili jako visoki, bilirubin preko 100, teška anemija, hiperkalcijemija, nije se sam mogao pomaknut, na wc otić, jest, ništa. I unatoč svemu tome, doktori su odlučili krenut s kemoterapijom, s tim da je zbog loših nalaza najprije primao po 20 mg cisplatine dnevno kroz 5 dana i pozračili su mu lumbalnu kralježnicu.
Na drugi ciklus je bio naručen za 3 tjedna, nitko nije očekivao neko veće poboljšanje zbog stanja u kojem je bio, ali njemu su nalazi pali za pola, čak i više od pola, živnuo je, ponovno se počeo kretat uz našu pomoć, tako da mu je doktorica tad uvela etoposid u terapiju (u manjoj dozi, popio je 6 tableta od 100 mg u 3 dana, + 40 mg cisplatine dnevno kroz 3 dana). Već na iduću kemo je bio naručen ambulantno, i taj se ciklus zapravo računao kao 2. ciklus. Eto sad smo završili 5. i imamo još 1 i onda kontrolni ct, ne moram ni pričat koliko me strah rezultata!
Svima koji su u takvoj situaciji želim reči da se ne predaju do kraja, moj tata je cijeli 6. i cijeli 7. mjesec bio nepokretan, nije mogao na wc, nije mogao sam jest, ništa, bio je žut, izgubio je 30 kila. Od prvog trena, kad je prošao onaj prvi šok, nije se predal, i kad je popustila bol, ponovno je počeo hodat, mama i ja smo ga držale. U početku po 5 min na dan, pa 10, pa sve više, pa je krenuo po stepenicama gore dolje, da bi cijeli 9. i 10. mjesec svaki dan hodao s nama po šumi po 3 sata i brao gljive. I kile su se počele vračat Sad je veseli, tjera zafrkanciju s nama, radi sve što i prije ali ipak je malo oprezniji, flaster smo smanjili sa 100 na 50, čak je reko da bi ga on još smanjil jer nema više bolova, a u ta dva mjeseca kad ga je bolilo najjače uz flastere od 100 pio je i tablete morfija. I iako smo svjesni dijagnoze, i da izlječenja na žalost nema, svaki ovakav dan nam je jako važan, i veselimo se svakom novom danu. I neka potraje što dulje!