Umrla je moja mama

[tigerlily]

Proslo je od tada vec tri mjeseca. Vrijeme leti...ne zelim da joj zaboravim glas..

Kako mi je umrla mama ostala sam skroz sama. Ona je bila moja jedina obitelj. Moj otac je otisao prije  cetiri godine, iznenada. Nekako kako je on otisao kao da se mama pocela polako gasiti. Glupo zvuci ali cesto mi je rekla da to zeli, da zeli da ode...a ja ju nisam pustala.

Mislila sam vise ne vracati se na ovaj forum jer me cini tuznom i podsjeca na sve one godine, mjesece i zadnje tjedne agonije. Mama je trpila bolove, doktori su stvarno dali sve od sebe da te bolove ublaze, ne znam da li im je uspjelo ili je mama samo naucila zivjeti sa bolovima, ali u zadnjim danima nije se uopce zalila.

Ja sam vjerovala da ce prezivjeti i ovaj puta. Ona mi je rekla da zna da odlazi. Ja sam to ignorirala...

I zato sam ovdje, jer sam bila daleko od mame kada je umrla. Bila sam daleko u drugoj zemlji jer nisam vjerovala da ce umrijeti i ona se nije zalila da ju ista boli. Zadnji dan pricale smo normalno. Drugi dan je trebala ici na kontrolu. Zvala sam ju od jutra jer mi nije javila da je stigla na kontrolu. Zvala sam ju panicno do 5 popodne i dalje uvjeravajuci samu sebe da je sve ok. U pet sati sam odlucila nazvati bolnicu da ih pitam da li je mama stigla.

Rekli su mi da je stigla ali da ima upalu pluca i da su ju stabilizirali. Kako sad stabilizirali kad je jucer pricala na vecer sa mnom i nije se zalila na nista???
Pitala sam ih da li moram doci -i opet nekako uvjeravala sam samu sebe da je ok. Rekli su nema potrebe ona je stabilno i sad se ne javlja jer vjerojatno spava.

Oko 23h u srcu me steglo i osjetila sam uzasnu hladnocu i nakon toga sam briznula u plac i iste te sekunde zazvonio je mobitel. Vidjela sam poziv iz Hrvatske znala sam da je bolnica i znala sam zasto me zovu ali na trenutak, na djelic sekunde ponadala sam se da zove mama.

Javila sam se i rekli su mi ono sto sam znala da cu cuti. Moja mami je umrla, zaspala je oko 23 h bas onda kada sam ja osjetila tu nenadanu hladnocu i silnu tugu.

Zasto sam ovdje?

Jer mi nije jos uvijek jasno. Jer zelim znati da li je istina sto doktori govore da je spavala i da ju nije bolilo jer upala pluca ne boli? 
Da li je moguce da je sama dosla do bolnice? Cula sam se kasnije sa njenom prijateljicom to je bio zadnji broj tog dana koji je ujutro birala i njena kolegica mi je rekla da je mama zvala hitnu zbog bolova u trbuhu i da je otisla sama u bolnicu. 

Kada sam dobila njene stvari u bolnici vidjela sam da je pomno sve spremila taj dan. Imala je kod sebe sve. Uvijek sam joj kao malom djetetu govorila nemoj nista zaboraviti, novce, punjac za mobitel da mi se mozes javit.

Kako je moguce da netko tako brzo ode? U jednom danu od jutra kada je posve suvisla osoba do veceri kada se navodno samo ugasi...

Krivim se jer nisam bila tamo i pitam se da li ju je bilo strah? Da li je znala sto dolazi? Da li je svega bila svjesna?

Borim se sa krivnjom i sa time sto nisam zeljela vjerovati da kraj dolazi pa sam ju pustila samu...

[sarky]

Draga, žao mi je zbog tvoje mame

Kao da si opisala zadnji dan sa mojim tatom, slično je bilo. Nenadano je završio u bolnici, navečer smo zvale mama i ja odjel da pitamo kako je jer nam se on nije javljao na mobitel, sestra nam je rekla da je stabilno, da je večerao i da sad drijema pa se vjerojatno zato ne javlja.
Oko pola 3 ujutro sam se probudila sa užasnim strahom, i sama sam sebi rekla "daj se sredi, nemoj razmišljati crno, nemoj coprati, bit će sve okej, to je samo strah" i nekako jedva ponovno zaspala. Moja mama se u otprilike isto vrijeme probudila.

Ujutro smo otišle do grada da mu kupimo još neke stvari za bolnicu i zvale ga na mobitel da čujemo kako je, nije se javljao. Užasan osjećaj sam imala, ali sam sama sebe uvjeravala da ne može do mobitela, da su mu odmaknuli ormarić od kreveta, ili da nije uopće skužio da ga zovemo jer je tražio dan prije da mu mobitel stavimo na vibru.
Kad mi je nakon toga zazvonio mobitel, nepoznati broj, znala sam što je. Čak i kad mi je doktorica rekla da nema dobre vijesti, mislila sam da mu se pogoršalo i da je na intenzivnoj završio, a moj tata je zauvijek zaspao u 2:55h ujutro.

I ja se borim sa krivnjom jer nisam bila sa njim, jer je bio sam u bolnici, i nikad neću zaboraviti njegov pogled kad sam odlazila iz sobe, kao da je znao da me zadnji put vidi, pogled pun tuge i straha. Jučer je bilo 2 godine kako je umro, dvije godine a kao da nije prošao ni dan

[tigerlily]

Sarky, citala sam tvoju pricu prvi puta kada sam dosla na ovaj forum i osjetila sam tvoju bol. Iskreno suosjecam i znam kako ti je.
Meni su eto otisli i mama i tata. Nedostaju uzasno puno i cudan je zivot bez njih. Nisam bila spremna na smrt ni jednog od njih.

Tata je umro iznenada i taj dan prije nego je umro ujutro bila sam na poslu i mislila sam ga nazvati ali pomislila sam ma kasniju cu stignem...Nisam stigla...

To sam pokusala ispraviti sa mamom pa nisam propustala priliku da joj se javim. I zadnji dan smo pricale prije jutra kada je trebala u bolnicu ali i ovaj put kada su mi doktori rekli da prognoze nisu bajne i da ima jos mozda samo 3 mjeseca ja nisam vjerovala.

I ja sam imala taj uzasan osjecaj sve do 5 popodne kada sam odlucila ipak zvati bolnicu. Ali cijelo vrijeme sam sebi govorila ma dobro je, na pretragama je, necu ju gnjaviti sa pozivima, necu dizati frku po bolnici sve ce biti u redu.

Vjerujem sestrama na odjelu i doktorima jer su bili uz nas 13 godina i postali su kao nasa obitelj. Svi su znali moju mamu i ona njih i drago mi je sto je bar imala njih tamo, ali svejedno se pitam da li ju je bilo strah.

Inace moja mama je bila hrabra nije se nista zalila, nikada nije rekla da se boji, nije mi se zalila ni zadnji dan na nista. Cak se prestala i zaliti na bolove, ali znam da je bila umorna od svega i da je zeljela otici na neko bolje mjesto zajedno sa tatom.

Cudan je taj osjecaj Sarky jel da, kad osjetis da su otisli? Kazes da je i tvoja mama nesto osjetila. Kao da se prekinula neka nevidljiva ovozemaljska nit koja nas je povezivala.

[sarky]

I majka i ja smo osjetile, obje smo se probudile u isto vrijeme, oko pola 3 ujutro a tata je preminuo u 2:55h.

Grozan osjecaj, jos sam ja sama sebi na glas govorila da se moram smiriti i da ce sve biti okej, jer je bio prije toga u puno goroj situaciji i izvukao se.
Ali taj osjecaj, kad god sam imala neki osjecaj bila sam na kraju u pravu.
Da barem nisam taj put bila u pravu.

[izgubljena]

Tigerliliy, iskrena sućut. Zaista mi je žao. Razmijem te. Znam kako ti je. I moji roditelji su oboje pokojni. Prvo mama prije 15 godina, pa tata od raka gušterače. Bio mi je sve. U petak 22. 9. će biti dvije godine da ga nema. Dan prije smrti je šetao oko bolnice, pušio i išao po kavu na automat. Sljedeće jutro ga više nije bilo. Šok i nevjerica. Želim ti da nađeš svoj put oporavka. Jer život ide dalje. Znam da je glupa fraza, no tako je. Daj si vremena i ne požuruj se. Normalno je osjećati se baš tako kako se osjećaš i nisi sama u tome svemu, ima nas nažalost još koji smo to prošli. Želim ti svako dobro. Drži se.

[inesssss]

Tigerlily, jako mi je zao. Ne mogu zamislit sta prolazis 😔😔😔

[zorka]

Jako mi je zao. Nemoj se kriviti za nista. Sve si ucinila kako treba. Naravno da si se nadala,to je ono sto nas drzi. Nada da ce ipak sve biti dobro. Iskrena sucut. Drzi se

[free11]

Tigerlily, jako mi je žao. I ne trebaš osjećati krivnju. I ja sam toga svjesna u glavi a opet me slomi što sam ga ostavila samog tih par sati u bolnici misleći da će mu možda pomoći a da ću istovremeno i ja dobiti priliku doći k sebi. Možda odspavati sat vremena (naravno da nisam od brige)... zbog toga osjećam krivnju, što sam uopće pomislila na sebe iako sam svo vrijeme bila uz njega. Bezrazložnu krivnju koja je uistinu samo mučenje.