Mamina priča

[beba]

Pratim ovaj forum od ožujka ove godine, kada sam se prvi put u životu susrela s karcinomom. Ispričat ću vam svoju (našu) priču, s nadom da će mi netko pomoći razjasniti neke stvari, ali i s nadom da s nekim podijelim ono što nosim u srcu. Pročitala samm sve vaše priče i na ovom forumu osjećam da nisam sama. Neke su optimistične i zbog njih se radujemo svakom novom danu, a neke su tužne, poput moje. 

Cijeli sam život govorila da imam najbolju mamu na svijetu. Pretpostavljam da je svakome njegova mama najbolja, ali moja je meni bila i moja sestra i najbolja prijateljica, i najbolja prijateljica mojih prijateljica. Imale smo krasan odnos, prepun ljubavi i povjerenja. I dan danas se sjetim da mi je kao djetetu bila najgora noćna mora da izgubim mamu i uvijek sam suosjećala s onom djecom koja su odrastala bez majki i iskreno ih žalila. Moja je mama bila jako aktivna osoba, vježbala je tri puta tjedno, pazila na prehranu, bila uvijek dotjerana i svi će ju pamtiti kao takvu..

E naša priča započinje u prosincu kada se mama vratila s treninga i požalila da ju užasno boli prepona. Nikada u životu nije bila bolesna, zadnji je put bila u bolnici prije 37 godina, kada je mene rodila. Ja sam joj dala voltarene i bila je dobro. Nakon toga smo otišle na Advent u Beč, šetale i sve je bilo dobro. Početkom siječnja je otišla opet na trening, i počela se žaliti da ju sada užasno boli lopatica. Međutim, i to je prošlo po voltarenima. Sredinom siječnja počinje suho kašljati i dobiva temperaturu. LOM prepisuje Pahathus i govori da je viroza. Nakon toga dobiva Summamed, osjeća se malo bolje i odlazi raditi. Međutim, tada počinju lagane temperaturice, kašalj ne staje, bolovi u lopatici početkom veljače jačaju, ali sve je to izdržljivo. Ona i dalje radi, aktivna je, ne mršavi.

Sredinom veljače gubi apetit i odlazi privatno reumatologu, jer LOM i dalje smatra da joj nije ništa ozbiljno. Radila je do 18. 2. 2015. Reumatolog ju odmah šalje slikati pluća. Pulmolog na RTG vidi upalu pluća i prepisuje Avelox 10 dana, ali mu se snimak ne sviđa. Nakon deset dana, odlazimo na kontrolu i paf! Hitno na pulmologiju u KBC Sušak. U međuvremenu, dobiva male kvržice na nekoliko mjesta na tijelu. Bronhoskopija pokazuje neoperabilni velikostanični ca bronhija, adenokarcinom. CT pokazuje metastaze na nadbubrežnoj žlijezdi, multiple metastaze na jetri i patološke frakture kostiju (lopatica, prepona, ruka i sl.), uvećani svi limfni čvorovi u prsištu.

Nakon toga mama pada u krevet i više se ne diže. To je bilo 15. 3. 2015. U Rijeci ju ne žele primiti u bolnicu, jer smatraju da nije ni za kakvu terapiju.  U međuvremenu se kvržice s veličine graška povećavaju na veličinu teniske loptice. Hitno odlazimo na Jordanovac, 18. 3., gdje se CT-om nalaze multiple metastaze mozga. Abdomen nisu stigli ni snimiti. Odmah dobiva prvi ciklus kemolterapije, ali iz kreveta se više ne može ustati.

Propisano joj je 10 palijativnih zračenja i kemoterapija. Nalaz EFGR mutacije negativan. Ja ostajem s njom na Jordanovcu, i doslovno, cijele dane ostajem u bolnici. Svaki joj dan pravim svjži sok od cikle, mrkve i jabuke, beta glucane, graviolu, vitamin C od 2000, sušenu papaju, B 17, silimarin, nativni propolis, kanabisivo ulje, noni, ma sve sam isprobala. Mama je svakim danom sve gore, počinje se gubiti i doslovno mi umire na rukama 13. 4. 2015. Tog je dana umro jedan dio mene, i iako imam predivno dijete i muža koji mi je velika potpora, kao i tatu, ja se ne mogu pomiriti. Mama mi fali do bola. Toliko mi fali da o tome ne želim ni pričati, nego sve obavljam, radim, ali previše boli. Ne mogu se pomiriti da se ovo sve izdogađalo u tri mjeseca, i da je od zdrave žene u mjesec dana pala u krevet i nestala.

Na kraju, mene muče pitanja gdje je uopće bio primarni karcinom. Ona nikada nije kašljala, bila je aktivni sportaš i valjda bi prije bila primijetila neku tegobu. Osim toga, bile smo jako bliske i rekla mi je baš svaku sitnicu, tako da znam, da je išta osjećala, da bi se meni prvoj požalila. Doktori mi nisu dali objašnjenje, jer ni oni nisu mogli vjerovati što se događa i to u tako brzom roku. Dva mjeseca nakon mamine smrti odlazim kod Dr. medicine rada, gdje je mama svake godine obavljala sistematski pregled. U studenom 2013. su joj otkrili hemangiom na jetri, za kojeg joj je najbolji ultrasoničar u Rijeci rekao da će s njime živjeti još 100 godina! Objasnila sam doktoru što se desilo, on se jako začudio i rekao - pa znate UTZ nije baš najpouzdanija metoda! Možda je trebalo napravit markere ili CT, ali jetrene probe su joj bile dobre, ona je odlično izgledala,  i mi nismo imali razloga raditi daljnje pretrage.

Je li moguće da je moja mama imala metastazu na jetri od 2013., a da nije imala drugih simptoma, ili je to stvarno bio neki agresivni karcinom? To je pitanje koje će me proganjati do kraja života, kao i njezin zadnji pogled prema meni dok sam joj vikala da diše, a ona više nije imala snage...

[lane]

Draga beba, zao mi je zbog gubitka tvoje majke, boli i jadi koju osjecas. Ne znam da li moze ikada proci i ne znam te tu utjesiti, samo mogu suosjecati.
Uvijek me iznova zaprepasti kakva je to razorna i nemilosrdna bolest.
Cuva te i uz tebe je tvoja majka, od tamo negdje gore....

[nikica]

Draga bebo jako mi je zao zbog tvoje mame... Ja sam se godinu i po dana "pripremala" na tatinu smrt, cak i kada je bio dobro uvek me ta dijagnoza sclc proganjala. mogu samo zamisliti kako je tesko kada neko tako brzo ode...

[sarky]

Draga beba, jako mi je žao zbog tvoje mame, što je tako završilo, primi moju najiskreniju sućut.

Tvoja mama je imala rak pluća, to je bio primarni karcinom a sve ovo ostalo su bile njegove metastaze.
Tvoja mama očito nije imala nikakve simptome dok se već sve nije proširilo, na žalost, to se često dogada.
Znaš, i mom tati je prvi simptom bila bol u prepuni, igrao je stolni tenis i svi smo mislili da je istegnuo tetivu, mjesec i pol kasnije završio je u bolnici, jetra prepuna metastaza, metastaze na kostima zdjelice, kralježnice, rebrima, gotovo čitavi kostur.

Dijagnoza - mikrocelularni karcinom nepoznatog primarnog porijekla. Taj tip raka u skoro 90% slučajeva nastaje u plućima, ali mom tati su pluća bila čista. Najvjerojatnije i je nastao u plućima, ali je primarni bio toliko mali da se na pretragama uopće nije vidio a pustio je metastaze po svud. To je bilo prije 2 godine, a od 1. mjeseca se borimo sa metastazama na mozgu.
Teško je jako gledati sve to, najgore je njemu, i znam točno kako se osjećaš jer i moj tata je meni najbolji tata na svijetu, i teško mi je uopće zamisliti da ga nema, strah je grozan!

Na žalost, kod tvoje mame se sve brzo odvilo, i najgore je sad kad se pitate dali ste mogli nešto još poduzeti, dali ste mogli prije otkriti bolest.. Ali napravili ste sve što se u maminoj situaciji moglo napraviti, i ono najvažnije bili ste s njom do samog kraja.

Grozna je to bolest, nepredvidiva, ništa ne mozes prognozirati i očekivati a s druge strane mozes očekivati svašta.

Od moje prijateljice tata imao je isto adenokarcinom bronha, 7.5 cm veličine, isto neoperabilan, nikakvih simptoma nije imao dok jednu noć nije počeo jako kasljati,od dijagnoze do smrti je prošlo 3 i pol mjeseca a nije imao jednu jedinu metastazu nigdje.

Teško se pomiriti s tim, i znam da ti ni sve ovo što sam ti napisala neće biti utjeha, ali samo sam htjela da znaš da si napravila sve što si mogla.

Što se tiče tog hemangioma na jetri, istina je da se s tim normalno živi, to je dobroćudan tumor jetre.
Istina je i to da se na uzv-u ne može točno utvrditi dali je zloćudno ili nije, ali opet radiolozi mogu po prikazu tvorbe i karakteristikama na uzv-u procijenit dali je nešto zloćudno ili nije. Ja ne bi rekla da je tvoja mama imala metastazu dvije godine na jetri i da se ništa nije događalo u međuvremenu, mislim da je možda ipak bio hemangioma u pitanju, ali to se na žalost sad više ne može znati.

Nemoj se mučiti sa tim pitanjima jer se stvarno napravilo sve što se moglo.
Drži se i skupi snage da kreneš dalje, zbog sebe i svoje obitelji.

Nadam se da sam ti bar malo pomogla, da nije previše zbunjujući post posto pišem sa mobitela.

[moii]

Draga, mnogi ljudi danas ne razmisljaju da ce ih pogoditi takva bolest i jednostavno ne kuze simptome.
Ja sam prije tocno godinu dana ostala bez tate.. Samo 64 godine
On je uvijek bio jako oprezan i poprilicno se kuzio u medicinu i dijagnoze
Na prvi znak bolesti je otisao doktoru i dobio smrtonosnu dijagnozu, mikrocelularni rak pluca.

Zalosno je u prici tvoje mame sto bi ona imala veliku sansu za zivot da se rak otkrio na vrijeme jer se velikostanicni najcesce mogu operirati i onda kemo i zracenje, ovisno sto doktor prepise..

Zao mi je tvoje mame ali neka te bar proba utjesiti sto se nije dugo mucila s bolescu i nije puno patila

Znam da nije utjeha. I nakon godine dana patim strasno jer mi tate nema. Ja sam bila tatina curica i uvijek cu ostati.

Boli strasno boli.. I nije nimalo lakse...
Doktor opce prakse je u slucaju tvoje mame sjebao kao i kod mog tate

Uvijek ista prica da nije to nista.. Prehlada, gripa.. Sve samo da ne salju na pretrage

Vjerojatno je kod tvoje mame primarni tumor bio na plucima ali je metastazirao jer je vrijeme prolazilo, a niste mislili da je nesto opasno

Ne mozes sebe kriviti za to jer smo svi mi odgovorni za sebe

Moj tata je znao da je krivo njegovo pusenje i pusio je do kraja... Jednostavno, sami donosimo odluke i sami pazimo na sebe

Zivi s tim kako mozes.. Nema pomoci da se pocnes bolje osjecati
Nema tog recepta
Drzi mamu u sjecanju, voli ju i dalje
S vremenom covjek nauci kako zivjeti s tim. Ja jos nisam... Idem polako i dalje patim

Zelim ti da budes bolje. Vjerujem da si za mamu ucinila sve

[beba]

Drage Sarky i Moi,pratila sam vase price od pocetka i tvoja mi je prica,Sarky,davala utjehu jos dok je mama bila ziva. Stalno sam mislila,ok,borit cemo se,narucila sam ju i u Aviano,kontaktirala Hannoover,medutim nismo imali vremena. Ucinila sam sve sto sam mogla,ostavila dijete od tri godine doma i preselila se u Zagreb. Mama mi je umrla na rukama neposredno nakon prvog zracenja mozga. Ja sam napinjala da ju cim brze zrace,a ne znam jesam li joj time ubrzala kraj. Proganja me misao da se u komori prestrasila i da je umrla od srca. Imala je samo 56 godina.

[moii]

Nije to sigurno krivo. Moj tata je umro dosta brzo nakon zracenja mozga. Nama je onkologica nakon smrti tate rekla " znala sam koja mu je sudbina ali nisam ocekivala da ce se desiti ovako brzo"

I onda sam razmisljala kako je to grozno
Mi smo se borili i nadali da ce zracenje pomoci, a ona je znala da nece

Grozan osjecaj.. Mozda bi bilo bolje da nam to nije rekla
Takoder i mi smo za tatu radili sve sto i ti
Od cikle, ulja i ostalih pripravaka.. Nije pomoglo.. Ocito
Mama ti je umrla od neke posljedice raka
Kod mog tate se ugasio centar za disanje i jednostavno je umro:(((

[beba]

Moii,meni su odmah rekli da nema pomoci,cim je dosao nalaz bronhoskopije. Onkolog u Rijeci nas je doslovno poslao doma na nosilima i rekao da nije za sistemsku terapiju. S ampulom voltarena,a ona je jaukala od bolova. Prestrasno! U Zagrebu su joj barem sredili bolove,dali Medrol i pokusali sve. I tamo su rekli da je jako lose,ali da se nekad dogadaju cuda. Zaboravila sam reci da je odlicno reagirala na prvu kemo,pocela jesti i dobila sam nadu. Ali nakon dva tjedna,sve se srusilo...

[moii]

Grozno je kad tako nekog otpisu
Ja svaki put pomislim kako ih nije sram
Bez ikakvog osjecaja i razumijevanja
Odvratno

Iako cudi me kako je nakon prve reagirala dobro i nakon 2 tjedna tako lose

[beba]

Dva dana prije nego sto je trebala primiti drugu dozu je umrla. Meni ti je sve tu cudno. GGt zadnji dan 75, a jetra puna metastaza. Bilirubin savrsen,Hgb 109,a ona tri dana prije smrti krvarila. Jednostavno nelogicno.

[moii]

Uhhh nisam tu bas pametna
Pogotovo kad velis krvarenje
S tim se nasrecu nismo sreli

Zao mi je jako sto niste u pocetku dosli na vrijeme
Mozda bi se sve drugacije odigralo.. To mene recimo muci

Sto da se otisao lijeciti van? Sto da su mu preventivno zracili glavu? Puno je sto ako i pokusavam tako ne razmisljati ali i dalje proganja

[tatica]

Draga beba,
Čitam te i vidim mnogo sličnosti sa mojim sad pokojnim tatom... kojeg sam izgubila od tog nemilosrdnog i brzo galopirajućeg mikrocelularnog raka pluća u njegovoj 64.godini.
Prvo je u 60.-oj obolio od raka koštane srži tj. multiplog mijeloma, koji mu je doslovno razorio sve kosti u tijelu, kralježnicu, lubanju, ali je sa ortozom i dobrim djelovanjem kemoterapije i uspješno transplantiran.
Dvije i po godine nakon pune i zadovoljavajuće remisije, počelo se nešto čudno dešavati u ožujku 2013.... kašalj, slabost, nemoć, dodatni gubitak težine, upala sinusa, i na snimci pluća mu dijagnosticiraju teški bronhitis, i pokušaju izlječiti kao tvojoj mami sa antibioticima.
S obzirom na narušeni imunitet, i koliko god smo ga pazili i da se ne izlaže nikakvim virusima, bakterijama, hranili samo zdravom i domaćom hranom, nadomještali sa preparatima vitamina.... mislili smo da je neka viroza, jer je bila prisutna i veća temperatura, oporavio se, ali su posljedice ostale.
Počeo je gubiti glas, sve više se umarati i žaliti na bol kostiju, a limfni čvorovi su toliko bili istaknuti baš kao u opisu tvoje mame i cijeli je "nabubrio".
Međutim, čim je pala temperatura, on je nastavio sve po starom i mislili smo da je najgore iza nas i njega.
A, zapravo je tek počelo...
Pozlilo mu uz jake bolove u želucu, nije mogao gutati ni obični gutljaj vode negdje oko 11.mjeseca iste godine,i to je trajalo nekih mjesec dana, i nakon intervencije Hitne pomoći iduće jutro 22.12.,je završio na Hitni prijem i upućen na Gastro odjel, odakle više nikada nije izašao...
Stanje se sve više pogoršavalo uz česte pretrage i našle su se metastaze na jetri, koja se doslovno više nije vidjela od tih groznih metastaza, isto se desilo sa bubregom, prostatom, repom gušterače,limfnim čvorovima koji su svi bili infiltrirani opsežnim metama... zahvatilo je kosti i mozak...
Isto kao kod tvoje mame, gubio se i dok smo uopće saznali dijagnozu, nakon punkcije jetre, bio je grozno i teško disao i bio u agoniji i van sebe.
Išli smo sa obećanjem da ćemo ga iduće jutro odvesti kući, jer smo vidjeli da nije dobro, i htjeli smo da bude sa nama u kući, što je bila i njegova želja.
Nažalost, nikad je nije dočekao.... umro je samo sat nakon našeg produženog ostanka uz njegov krevet u bolnici....
Što da ti kažem... samo 11 dana nakon primitka i dan iza Nove Godine....2014....

Nikada se nisam oporavila od tog gubitka i ne vjerujem da ću ikada moći više... toliko me boli, toliko plačem i tugujem za njim, sa bezbroj pitanja, tako kao i ti... da sam bila i u neuropsihologa, gdje mi je dijagnosticirana teška apatija, depresija, anksioznost i anhedonija.....
Sve mi je izgubilo smisao u životu.. iako imam vlastitu obitelj kao i ti,.... izgubila sam važnu kariku u lancu života, i više se taj lanac ne može sastaviti... bez mog tate, kojeg sam neizmjerno voljela.. najgore je što sam se poluoprostila sa njim, ne vjerujući da stiže njegov kraj, a sve je ukazivalo na njega, a ne znam da li me više razumio u svojoj patnji.. vjerujem da je, jer mi je povremeno stiskao ruku, i to je sve što sam dobila od njega za oproštaj....

Pitala sam i još uvijek se pitam .. što mu je presudilo... na obdukciji su toliko toga našli da mi je mučnina, sa čime se sve suočio na samom kraju... od srčanog udara, dijabetičke kome, izljeva vode u plućima,... do raka koji je metastazirao posvuda, i na kraju u jednjaku, dušniku... sve zahvatio....do krvarenja želuca...
Prestrašna i teška bolest ga je doslovno uništila nama pred očima, a bili smo nemoćni išta učiniti.....
Sve me to progoni i još uvijek se pitam jesmo li mogli nešto više učiniti ili drugačije za njega.....

Razumijem te posve i kako se osjećaš i koliko ti mama značila, a još više koliko ti sad nedostaje... i žalost što nikada neće doživjeti starost, kako sam uvijek mislila da će biti... a bio je toliko hrabar, pun nade i siguran da će pobijediti bolest, i kada se nešto ovako desilo, shvatim, koliko smo svi ranjivi i nitko nije siguran ni bezbjedan kad je bolest u pitanju...

Draga beba, oprosti što sam ovoliko ispisala, ali tvoj opis, i Sarkyn i Moiin slučaj me vratio u tužno sjećanje i bolnu ne tako davnu prošlost sa mojim voljenim i nikad zaboravljenim tatom...

Nemoj se mučiti, iz vlastita ti iskustva kažem... nažalost ništa više ne možemo promjeniti za naše drage roditelje, ali tješi me i neka tebe tješi da ljubav koju smo davali za njihova života i koliko smo im olakšavali bolest, je njima sigurno puno značila... za njih je ta bol gotova i zaustavljena i vjerujem da su sada na nekom mirnijem i ljepšem mjestu od bolesničkog kreveta...
A,... mi u toj spoznaji moramo naučiti živjeti i razmišljati na taj način...
Ja se još učim tome... zasad neuspješno, ali nadam se jednom da ću možda to lakše prihvatiti...
To želim i tebi od srca.

[beba]

Draga tatice,hvala ti na ovim rijecima. Nazalost i tvoju sam m pricu iscrpno proucila. Mama i ja smo bile toliko vezane,da su svi mislili da necu to prezivjeti. Cak i moj tata. U tim najtezim trenutcima,osim obitelji,jako su mi pomogli prijatelji. Uzasno se trude, sto mi jako puno znaci. I ja sam bila kod psihijatrice,na antidepresivima i normabelima sam jer mi je sve presvjeze,a ne mogu tugovati zbog djeteta. Mali je bio jako vezan za mamu i osjetio je gubitak. Toliko da ju ne smijem spominjati jer misli da ga je napustila. Ja nisam mamu dala na obdukciju i sad mi je zao. Draga,drzi se. Ja sam u totalnoj komi,ali sam odlucila da cu pokusati svaki dan zivjeti kao da mi je poslijednji,jer nakon mamine smrti vidim koliko smo prolazni i kako nikad ne znas sto te ceka. Zapravo,ja se nisam uopce oprostila s mamom,jer iako sam vidjela koliko je lose,stalno sam mislila da moja mama nece umrijeti. Znam da je to glupo i nerealno. Mislim da imas kao i ja akutnu reakciju na stres koju treba lijeciti zbog panicnih poremecaja i sl. Mama se u bolnici gubila,bila je promijenjena,tokiko da mi je doktorica vec tad rekla da bi da porazgovaram s bolnickim psihologom,jer da cu imat posljedice. Ja sam to odbila,a sad vidim koliko je bila u pravu.

[beba]

Da, i jos jedna stvar. Mama nikad nije bila bolesna. Izgledala je fantasticno,bila puna zivota. Toliko aktivna da ju ja i moj muz nismo mogli pratiti. Tim vise mi je bio veci sok kad je umrla u mjesec i pol dana! 28. 2. smo pile kavu u kaficu, 17. 3. se vise nije dizala iz kreveta. Jaukala je od bolova. Ja sam mislila da cu je predozitat tramalom a nalaz ct-a jos nije bio gotov da bi doktori nesto poduzeli!

[nena2013]

draga beba, želim ti dobrodošlicu...pročitala sam tvoju priču, tvoje mame...užasan šok i velika bol...jako mi je žao. Bit će ti teško to preboljeti i trebat će vremena...probaj razmišljati što bi tvoja mama sada željela za tebe, kako da se osjećaš, kako da živiš...to može jako puno pomoći u takvim situacijama. Nažalost, nju ne možeš vratiti fizički, ali u tvojim mislima i srcu će uvijek stanovati i kao svaka mama, dat će ti i snagu da izdržiš sve. Nemoj se mučiti pitanjima na koje ti nisi mogla utjecati, niti znati, kada to nisu znali ni doktori. Ti si učinila sve. Drži se ...

[tana]

Moja mama je imala 58 godina, karcinom gušterače i otišla u 6 mjeseci. Obožavala sam je. Tvoja mama me podsjetila na moju.
Prošlo je 4 godine. Ne mogu reći da plačem, da aktivno tugujem (ako to mogu tako reći), ali dio mene je otišao zauvijek, baš zauvijek.
Moj brat i ja smo je držali za ruke (isto bili u bolnici neprestano), no ja sam na kraju htjela da ode, rekla sam joj - mama ne možemo više, ni ti ni mi.
Ne mogu ti reći da će bol proći i da će sve biti odlično, ali imaš veliki blagoslov - obitelj koje će te "gurati" naprijed. Ja srećom imam brata koji me podjeća na šale i naše zezancije, dok mene pomisao na mamu strašno rastužuje. Mogu ti jedino garantirati da ćete pustiti propitivanje što ste mogli i zašto niste i što da ste. Napravili smo svi SVE što smo tada mogli. One su blagoslovljene što su imale nas, vjeruj mi.

Mene ponekad tješe neke riječi forumaša koje pronalazim, evo proslijeđujem neke:

"Tvoj otac, je na mjestu na kojem ga ove stvari što tebe muče, njega ne dodiruju. Jer to je toliko nevažno, nepostojano, i nesveto u dimenziji u kojoj je on sada. Jedina njegova briga, siguran sam, jest tvoj mir.. i pokušaj da prodre do tebe. Ali on ne može to da učini, dok god si ti zauzeta trivijalnostima. ON ZNA da si učinila kako si najbolje mogla i znala u datim momentima.. inače ne bi bilo - niti tako, niti ikako drugačije. On to zna. Otac ti je, zaboga.
Daklem, dok god si ti u boli, i on je. Upravo sada mu činiš nažao.

I pazi - tvoj nemir, jest i njemu nemir.. tamo negde. Jer niste odvojeni, niti će te ikada biti. Prošlost ne možeš da promeniš. Najbolja stvar koju možeš da uradiš jeste da umiriš um, i jednostavno osetiš ono što leči, i tebe, i njega; ljubav koju ste imali, i priliku da nastaviš da to njeguješ budućim postupcima."

ili

"Ti si se borila,ali nisi mogla sama protiv cijelog svijeta!Molim te,ne daj osjećaju krivnje da te izjeda,nisi mogla ništa drugačije učiniti što bi promijenilo ishod,učinila si sve što si mogla! Sada znam da sam ipak bila samo čovjek(dijete),da su neke stvari bile veće od mene i da imam obavezu prema njoj da jednog dana budem sretna!Rodile su nas i voljele dok su bile tu,sigurno nisu željele biti razlogom naše patnje sada kad ih nema.. željele bi da imamo mir u sebi."

[beba]

Draga tana, da, zaista imamo slične priče, nažalost. Hvala ti na lijepim riječima. Ja isto znam da sam mami dala sve do samog kraja, ali tuga je preogromna :-(