Post by marina on Mar 11, 2013 13:25:59 GMT 1
Evo priče o mojoj sveki...
Silva je jedna vesela osoba. Ako bi morala programirati svekrvu u nekom programu, sumnjam da bi ju takvu uspjela izmisliti. Kod nas nema onih standardnih snaha/svekrva problema. Uvijek se dobro slažemo, pijemo kavice i smijemo se svemu. Ima ona svojih malih mušica, ali tko nema?
U studenom 2012 godine, sveki se nešto razbolila. Bilo joj loše, nekako se napuhala, ali mislili smo, ništa strašno. Čak je otišla kod doktora obiteljske medicine, koji joj je rekao da ima problema s vjetrovima i da ode doma i pripazi na prehranu... Dva tjedna kasnije, zazvonio nam je telefon u 01:00h ujutro. Zove Petra, njena kćer "Mami nije dobro, sva se napuhala, vodimo ju na hitnu..." Svi smo se obukli u minuti i zaputili se prema Sv.Duhu. Tamo su joj napravili nalaze, CT abdomena i iako su liječnici znali što je, nitko nam nije odmah htio reći. S obzirom da moja mama radi isto tako u dotičnoj bolnici, podijelila je sumnje s nama. Sveki su preselili na ginekologiju. I došla je ta grozna dijagnoza: karcinom jajnika. Uz to što vas dijagnoza opali posred čela kao buzdovan, prognoze su bile jako loše. Zadnji stadij. Tumori veličine grejpa i naranče. Tako je pisalo u nalazu. U taj tren pomisliš:"Bože kakve oni usporedbe veličine imaju..."
Na ginekologiji ju je zaprimio dr.Kerner, koji inače glasi za vrsnog ginekologa, no naše strpljenje sa doktorom bivalo je sve manje i manje kako su prolazili tjedni, a on je stalno mijenjao program: sada ide na operaciju, sada ne ide. Sad bi trebala prvo na kemicu, sada ne bi.. Nakon tri tjedna, uz cijelokupnu situaciju, dr.Kerner je još k tome pozvao obitelj na sastanak da bi im obznanio da su napravili CT pluća i da na plućima ima metastaze. Jednostavno nas je dotukao. Praktički je rekao da je neće operirati, nego će ju poslati na kemicu pa ćemo vidjeti hoće li to uopće pomoći, a onda ćemo smisliti što dalje.
Taj dan su sveki pustili iz bolnice. Sjeli smo doma kod nje i rekli joj sve kako je. Nade su bile minimalne, oko 5%. Kako sam ja inače iz medicinske obitelji i profesionalna deformacija mi je da uvijek pročitam nalaze, krenula sam čitati cijelokupnu dijagnozu. Na moje opće čuđenje, ono gdje je trebalo pisati "metastaze na plućima" pisalo je "CT pluća uredan". Rekoh mužu, ali ona nema ništa na plućima. To je pobudilo sumnje, te smo nakon što se cijela obitelj dobrano posvađala (naravno, teško je u tim trenucima vidjeti svijetlost u tami dijagnoze u kojoj vam netko kaže da će ti draga osoba umrijeti). No, nakon malo natezanja, odlučili smo kontaktirati obiteljskog prijatelja koji radi na Rebru. On je pogledao nalaze i rekao nam da kod njih u bolnici postoji relativno nova metoda operacije za koju bi ona bila dobar kandidat, ali da treba nalaze ipak poslati na konzilij da odbor odluči oko toga. Nakon par dana, odgovor je stigao: bolje je da sveki prvo primi kemicu, jer nisu sigurni koliko je crijeva zahvaćeno s obzirom da se nije mogla obaviti kolonoskopija, pa da ju ne otvore i zatvore i da ne čeka još dva mjeseca, bolje je da odradi 6 kura kemice pa će onda vidjeti kako će reagirati... Huh, svašta nam se vrzmalo po glavi. Nadaš se najboljem, a opet se suočavaš sa svim tim hladnim procjenama raznih doktora.
I tako smo eto odlučili da ajde ide na kemicu. Zahvaljujući dobrim vezama, uspjeli smo se izboriti za "pametnu" kemicu i dobiti potpis HZZO-a u roku dva-tri dana. Sveki su prije kemice punktirali i izvadili joj ascites. Prvi tretman je prošao ok. Došla je doma, a onda je krenula agonija mučnine, straha, želje da si sama skonča život. Bili smo svi uz nju iako bi ju ponekad zadavili koliko nas je znala deprimirati i izluditi sa kukanjem, lupanjem glavom u zid.. No, znali smo da ni jedna borba ovakve vrste nije nimalo lagana i bili smo složni, bili smo joj tu i kao rame za plakanje i kao jastuk za udaranje i kao sve što je u tom trenu trebala. Malo po malo, dan za danom, nekako je došla i ta druga tura. Ovaj put je znala što slijedi, pa se već i pripremila na najgore. Ali za naše divno čudo, bilo je puno lakše. Mučnine su trajale tek tri-četiri dana i bilo je sve ok. A onda je uslijedio šok: opadanje kose. Rekla je meni sveki "Ni sam nisi svjestan i ne želiš si priznati koliko si bolestan, dok ti u ruci ne ostane grumen kose dok se tuširaš..." Tada se, htjela-ne htjela morala suočiti sa činjenicom "da, događa se baš meni". Između prve i druge kemice, opet joj se nakupila voda, i to za pola litre više nego prvi put.. Pa opet punktiranje... No, tva tjedna nakon što je primila drugu turu, voda se prestala skupljati. Inače smo joj mi, kao neka vitaminska vojska nakupovali apsolutno sve za imunitet: donjeli smo joj cold-press sokovnik koji voće cijedi putem pužnice, ne reže ih sa noževima (tako se očuvaju enzimi), kupili smo joj brdo voća (naranče, ananas, mrkva, limun...), Imunobran, med sa mladom pšenicom, med sa đumbirom.. Aposlutno smo ju iznapadali sa svim mogućim vitaminskim bombama tako da joj je na kraju krvna slika prije svake kemice izgledala bolje nego u bilo kojem drugom periodu života. Al nas je ponekad mrzila kad smo svako malo trčali za njom sa nekim sokićem hahaha... I onda je eto došla i treća tura kemice. Moram priznati da je svaku podnosila sve bolje. Ali nakon treće kemice, došao je onaj trenutak istine: morala je ponovno na CT. Nekako smo svi vjerovali da će nalazi biti koliko-toliko pozitivni, jer ascitesa više nije bilo, ona se osjećala savršeno, živnula je, išla je na kave, šetala se po kvartu.. Da si ju vidio ovako, ne bi rekao da je bolesna... I došao je taj dan, odveli smo ju u Medikol na CT s kontrastom. Priznala je da koliko god se nadaš najboljem, uvijek ti se vrzma po glavi onaj dio gdje pomisliš "A što ako je još gore". Nakon tri dana, doktor nam je predočio nalaze. Svi smo držali fige "Daj barem da je manji za centimetar.." Kad na naše opće iznenađenje, tumori su se sa veličine "grejpa i naranče" smanjili na tek nekoliko milimetara. Bili smo u šoku, ali onom pozitivnom. Milimetri? Pa pih, nije još ni cijeli ciklus prošla, znači li to da će do 6 ture to nestati?
I sada ne sumnjamo uopće u sretan ishod ove priče. Prije nekoliko dana, sveki je dobila svoju 4.turu. Nije joj čak ni bilo muka nimalo. Nazvala sam ju taj dan i pitala kako je, sretno mi je odgovorila: Super, evo jedem sarmu ;D
Drage moje, nakon teškog početka s ovom borbom, nakon što te svi prekriže u startu, postave ti teške dijagnoze, otpišu te kao nekakav sitan inventar u rashod, ovo je čisti dokaz da nade ima. I kad je ima malo, ima je puno. Nikada ne odustajte dok zaista nije kraj, jer život je jedan, nikada ne znaš što on nosi, ali kako je lijepo kad mu ponekad dokažeš da se namjerio na krivu osobu. Kako je ponekad divno osvajati ratove dok ti drugo kažu da je to nemoguće. Jer na kraju krajeva, "nemoguće" je samo u našim glavama. Sve je moguće. I naravno, ne očajavajte, borite se, jer sa Vašom borbom, nećete usrećiti samo sebe, nego i svoje najmilije oko sebe. A usrećiti nekoga je nešto najlijepše što možemo nekome pokloniti. Život je lijep, čak i kad je crn. Sjetite se kako je kad ugasite svijetlo u sobi, ništa ne vidite. A onda malo po malo, i u njacrnijem mraku, počnete raspoznavati stvari. Znam da je vaša borba teška i vjerujte mi, sve ste moji idoli. Želim Vam svu sreću u daljnoj borbi i pregršt zdravlja.
Silva je jedna vesela osoba. Ako bi morala programirati svekrvu u nekom programu, sumnjam da bi ju takvu uspjela izmisliti. Kod nas nema onih standardnih snaha/svekrva problema. Uvijek se dobro slažemo, pijemo kavice i smijemo se svemu. Ima ona svojih malih mušica, ali tko nema?
U studenom 2012 godine, sveki se nešto razbolila. Bilo joj loše, nekako se napuhala, ali mislili smo, ništa strašno. Čak je otišla kod doktora obiteljske medicine, koji joj je rekao da ima problema s vjetrovima i da ode doma i pripazi na prehranu... Dva tjedna kasnije, zazvonio nam je telefon u 01:00h ujutro. Zove Petra, njena kćer "Mami nije dobro, sva se napuhala, vodimo ju na hitnu..." Svi smo se obukli u minuti i zaputili se prema Sv.Duhu. Tamo su joj napravili nalaze, CT abdomena i iako su liječnici znali što je, nitko nam nije odmah htio reći. S obzirom da moja mama radi isto tako u dotičnoj bolnici, podijelila je sumnje s nama. Sveki su preselili na ginekologiju. I došla je ta grozna dijagnoza: karcinom jajnika. Uz to što vas dijagnoza opali posred čela kao buzdovan, prognoze su bile jako loše. Zadnji stadij. Tumori veličine grejpa i naranče. Tako je pisalo u nalazu. U taj tren pomisliš:"Bože kakve oni usporedbe veličine imaju..."
Na ginekologiji ju je zaprimio dr.Kerner, koji inače glasi za vrsnog ginekologa, no naše strpljenje sa doktorom bivalo je sve manje i manje kako su prolazili tjedni, a on je stalno mijenjao program: sada ide na operaciju, sada ne ide. Sad bi trebala prvo na kemicu, sada ne bi.. Nakon tri tjedna, uz cijelokupnu situaciju, dr.Kerner je još k tome pozvao obitelj na sastanak da bi im obznanio da su napravili CT pluća i da na plućima ima metastaze. Jednostavno nas je dotukao. Praktički je rekao da je neće operirati, nego će ju poslati na kemicu pa ćemo vidjeti hoće li to uopće pomoći, a onda ćemo smisliti što dalje.
Taj dan su sveki pustili iz bolnice. Sjeli smo doma kod nje i rekli joj sve kako je. Nade su bile minimalne, oko 5%. Kako sam ja inače iz medicinske obitelji i profesionalna deformacija mi je da uvijek pročitam nalaze, krenula sam čitati cijelokupnu dijagnozu. Na moje opće čuđenje, ono gdje je trebalo pisati "metastaze na plućima" pisalo je "CT pluća uredan". Rekoh mužu, ali ona nema ništa na plućima. To je pobudilo sumnje, te smo nakon što se cijela obitelj dobrano posvađala (naravno, teško je u tim trenucima vidjeti svijetlost u tami dijagnoze u kojoj vam netko kaže da će ti draga osoba umrijeti). No, nakon malo natezanja, odlučili smo kontaktirati obiteljskog prijatelja koji radi na Rebru. On je pogledao nalaze i rekao nam da kod njih u bolnici postoji relativno nova metoda operacije za koju bi ona bila dobar kandidat, ali da treba nalaze ipak poslati na konzilij da odbor odluči oko toga. Nakon par dana, odgovor je stigao: bolje je da sveki prvo primi kemicu, jer nisu sigurni koliko je crijeva zahvaćeno s obzirom da se nije mogla obaviti kolonoskopija, pa da ju ne otvore i zatvore i da ne čeka još dva mjeseca, bolje je da odradi 6 kura kemice pa će onda vidjeti kako će reagirati... Huh, svašta nam se vrzmalo po glavi. Nadaš se najboljem, a opet se suočavaš sa svim tim hladnim procjenama raznih doktora.
I tako smo eto odlučili da ajde ide na kemicu. Zahvaljujući dobrim vezama, uspjeli smo se izboriti za "pametnu" kemicu i dobiti potpis HZZO-a u roku dva-tri dana. Sveki su prije kemice punktirali i izvadili joj ascites. Prvi tretman je prošao ok. Došla je doma, a onda je krenula agonija mučnine, straha, želje da si sama skonča život. Bili smo svi uz nju iako bi ju ponekad zadavili koliko nas je znala deprimirati i izluditi sa kukanjem, lupanjem glavom u zid.. No, znali smo da ni jedna borba ovakve vrste nije nimalo lagana i bili smo složni, bili smo joj tu i kao rame za plakanje i kao jastuk za udaranje i kao sve što je u tom trenu trebala. Malo po malo, dan za danom, nekako je došla i ta druga tura. Ovaj put je znala što slijedi, pa se već i pripremila na najgore. Ali za naše divno čudo, bilo je puno lakše. Mučnine su trajale tek tri-četiri dana i bilo je sve ok. A onda je uslijedio šok: opadanje kose. Rekla je meni sveki "Ni sam nisi svjestan i ne želiš si priznati koliko si bolestan, dok ti u ruci ne ostane grumen kose dok se tuširaš..." Tada se, htjela-ne htjela morala suočiti sa činjenicom "da, događa se baš meni". Između prve i druge kemice, opet joj se nakupila voda, i to za pola litre više nego prvi put.. Pa opet punktiranje... No, tva tjedna nakon što je primila drugu turu, voda se prestala skupljati. Inače smo joj mi, kao neka vitaminska vojska nakupovali apsolutno sve za imunitet: donjeli smo joj cold-press sokovnik koji voće cijedi putem pužnice, ne reže ih sa noževima (tako se očuvaju enzimi), kupili smo joj brdo voća (naranče, ananas, mrkva, limun...), Imunobran, med sa mladom pšenicom, med sa đumbirom.. Aposlutno smo ju iznapadali sa svim mogućim vitaminskim bombama tako da joj je na kraju krvna slika prije svake kemice izgledala bolje nego u bilo kojem drugom periodu života. Al nas je ponekad mrzila kad smo svako malo trčali za njom sa nekim sokićem hahaha... I onda je eto došla i treća tura kemice. Moram priznati da je svaku podnosila sve bolje. Ali nakon treće kemice, došao je onaj trenutak istine: morala je ponovno na CT. Nekako smo svi vjerovali da će nalazi biti koliko-toliko pozitivni, jer ascitesa više nije bilo, ona se osjećala savršeno, živnula je, išla je na kave, šetala se po kvartu.. Da si ju vidio ovako, ne bi rekao da je bolesna... I došao je taj dan, odveli smo ju u Medikol na CT s kontrastom. Priznala je da koliko god se nadaš najboljem, uvijek ti se vrzma po glavi onaj dio gdje pomisliš "A što ako je još gore". Nakon tri dana, doktor nam je predočio nalaze. Svi smo držali fige "Daj barem da je manji za centimetar.." Kad na naše opće iznenađenje, tumori su se sa veličine "grejpa i naranče" smanjili na tek nekoliko milimetara. Bili smo u šoku, ali onom pozitivnom. Milimetri? Pa pih, nije još ni cijeli ciklus prošla, znači li to da će do 6 ture to nestati?
I sada ne sumnjamo uopće u sretan ishod ove priče. Prije nekoliko dana, sveki je dobila svoju 4.turu. Nije joj čak ni bilo muka nimalo. Nazvala sam ju taj dan i pitala kako je, sretno mi je odgovorila: Super, evo jedem sarmu ;DDrage moje, nakon teškog početka s ovom borbom, nakon što te svi prekriže u startu, postave ti teške dijagnoze, otpišu te kao nekakav sitan inventar u rashod, ovo je čisti dokaz da nade ima. I kad je ima malo, ima je puno. Nikada ne odustajte dok zaista nije kraj, jer život je jedan, nikada ne znaš što on nosi, ali kako je lijepo kad mu ponekad dokažeš da se namjerio na krivu osobu. Kako je ponekad divno osvajati ratove dok ti drugo kažu da je to nemoguće. Jer na kraju krajeva, "nemoguće" je samo u našim glavama. Sve je moguće. I naravno, ne očajavajte, borite se, jer sa Vašom borbom, nećete usrećiti samo sebe, nego i svoje najmilije oko sebe. A usrećiti nekoga je nešto najlijepše što možemo nekome pokloniti. Život je lijep, čak i kad je crn. Sjetite se kako je kad ugasite svijetlo u sobi, ništa ne vidite. A onda malo po malo, i u njacrnijem mraku, počnete raspoznavati stvari. Znam da je vaša borba teška i vjerujte mi, sve ste moji idoli. Želim Vam svu sreću u daljnoj borbi i pregršt zdravlja.
